Hrvatska PIŠE: SLAVENKA DRAKULIĆ

Junaci bez ekrana

Roditelji lani preminule 17-godišnje Marte Pielić u najtežem su trenutku smogli snage da ne misle samo na sebe i svoju bol, nego i na one kojima bi njihova tragedija mogla omogućiti život. U nekom boljem svijetu, njih i njima slične ljude trebalo bi spominjati svaki dan u godini, ne samo prigodom nacionalnog dana doniranja i transplantacije, 26. svibnja

Kao pacijentica s transplantiranim bubregom i autorica knjige 'Tijelo njenog tijela', toga sam dana gostovala na HR2 u emisiji 'Gladne uši' voditelja Ljudevita Grgurića. Sugovornica je bila dr. Jasna Stoić-Brezak, koordinatorica eksplantacijsko-transplantacijskog programa KBC Zagreb. Iza ove titule krije se težak i delikatan posao osobe koja, nakon što je utvrđena moždana smrt, s rođacima umrlog pacijenta razgovara o mogućnosti darivanja organa za transplantaciju. Spremno sudjelujem u takvim programima, jer znam koliko je ljudima koji su životno ugroženi i čekaju transplantaciju bubrega, srca, jetre ili nekog drugog organa važna spoznaja da je nakon operacije moguće živjeti normalnim životom. Samo na bubreg u Hrvatskoj čeka oko tri stotine pacijenata, a vrijeme čekanja, otkad je Hrvatska postala članicom evropske organizacije za razmjenu organa, Eurotransplante, skratilo se na prosječno dvije godine.

Na dijalizi sam bila od 1980. do 1986. i u ovakvim se prilikama uvijek sjetim da nas je u mojoj grupi bilo četrdesetak. Danas, trideset godina kasnije, na životu nas je samo troje. I to stoga, jer smo svi troje imali sreću da dobijemo bubreg. Točnije rečeno, da nije bilo najbližih koji su u kritičnom trenutku dozvolili doktorima postupak eksplantacije od naših darivatelja – tako se stručno zove uzimanje organa – nitko od nas danas ne bi bio živ. Zvuči li vam to patetično? Sentimentalno? Kičasto možda? A evo kako to izgleda u stvarnosti...

Još lani pred Uskrs, 17-godišnja Marta Pielić bila je vesela mlada djevojka puna planova, pisala je poeziju, plesala je u folklornoj grupi. Sve dok joj u jednom času nije pozlilo od urođene deformacije krvne žile za koju nije ni znala. Nakon nekoliko dana liječnici su mogli ustanoviti jedino moždanu smrt. Dr. Stoić-Brezak zauvijek će pamtiti susret s Martinim roditeljima i trenutak kada su oni, u svojoj tuzi i očaju, odlučili dopustiti da njihovo dijete nastavi živjeti u drugima. 'Bilo je to na sami Uskrs…' rekao je Tomislav Pielić, koji je telefonski sudjelovao u radioemisiji. 'Pomislio sam kako će taj dan, najtužniji dan u mome životu, za nekoga stvarno biti Uskrs.'

Slušati Martinog oca bilo je istovremeno mučno i fascinantno. Čovjek je govorio o najtežim trenucima glasom u kojem se osjećao izuzetni napor volje i teškom mukom suspregnute suze. Treba imati dovoljno mašte da zamislite šok kad vam dijete završi u bolnici, potom dane iščekivanja i na koncu vijest za koju se cijelim svojim bićem nadate da neće doći i užas koji takvu vijest slijedi. U svojoj tragediji, Martini su roditelji morali odluku o donaciji donijeti u vrlo kratkom vremenu, u stanju svijesti koje se, najblaže rečeno, može nazvati teškim emocionalnim šokom.

U Hrvatskoj imamo zakon koji pretpostavlja da su svi građani darivatelji, osim onih koji su se pismeno ili usmeno izjasnili protiv darivanja svojih organa. To znači da liječnici ne moraju tražiti dozvolu za eksplantaciju. Ipak, liječnici smatraju da bi to bilo protivno etici i zbog toga je u pravilu traže. Većina ljudi još uvijek odbija i samu pomisao na uzimanje organa. Pogotovo što se takva odluka mora donijeti svega sat-dva nakon smrti. Utoliko više treba cijeniti ljude poput Martinih roditelja, koji su u trenutku tragedije našli snage da misle ne samo na sebe, nego i na one kojima bi njihova tragedija mogla omogućiti život. Radi se o plemenitosti kojoj se treba duboko pokloniti.

Dok je Tomislav Pielić govorio o tome kakva je bila Marta i napuklim glasom čitao njene stihove da bi se na kraju slomio i zaplakao, shvatila sam svu težinu i veličinu njihove odluke. Ne bih nikako željela umanjiti veličanstvenu odluku živih darivatelja da poklone dio sebe. Kako bih i mogla, kad i sama živim zahvaljujući odluci jedne takve osobe? Ipak, željela bih naglasiti da oni takvu odluku donose sami u svoje ime, bez pritiska i bez šoka u kojem se nalaze roditelji preminule osobe. To, naravno, nikako ne umanjuje njihovu odluku, samo je olakšava. No roditelji i rođaci, odlučujući u ime preminule osobe, moraju smoći snagu i pribranost u trenucima u kojima je to gotovo nemoguće. Pa ipak, Martinim roditeljima je to uspjelo. Kao i roditeljima Luke Ritza, i tolikim drugima čija imena ne znamo a mnogima su omogućili život, makar najčešće ne čuju čak niti obično 'hvala'.

Zaista, kako se zahvaliti na (patetično rečeno!) 'daru života'? Ljudi ipak očekuju barem mali znak zahvalnosti, možda kao potvrdu da su postupili ispravno. Podsjeća me to na pismo roditelja jedne djevojke koja je poginula u automobilskoj nesreći, pismo na koje sam naišla u američkoj štampi pišući 'Tijelo njenog tijela'. Pišu kako su očekivali da će im preko liječnika stići barem obično 'hvala' od petoro ljudi kojima je njihova kćer spasila život. Nikada nisu čuli to 'hvala' i zbog toga su ostali ogorčeni ljudskom nezahvalnošću. Nema mjere, nema pravila, ne može se vratiti takav dar, može se jedino pokušati činiti dobro drugima. No primatelj se uvijek može zahvaliti preko posrednika, poslati poruku, dati do znanja koliko cijeni takvu roditeljsku gestu. Kao društvo, mogli bismo učiniti daleko više kad bismo ovim plemenitim ljudima mjesto koje im pripada tako da ih javno ističemo za primjer. Ne samo zato što svojim odlukama drugima spašavaju živote, već i zato što nas čuvaju od nas samih, od naše vlastite neosjetljivosti i sebičnosti. Upravo dok pišem ove završne retke, na Rebru je u toku šezdeseta transplantacija bubrega ove godine...
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još