Hrvatska MILOSRDNA BRAĆA U STRMCU

Svećenički red otvara umobolnicu

U obnovljenom i proširenom objektu nekadašnje bolnice za plućne bolesti, na Strmcu kod Nove Gradiške, za nekoliko će mjeseci s radom početi jedna od najsuvremenijih psihijatrijskih ustanova u regiji, kapaciteta 100 bolničkih kreveta. Projekt težak sedam milijuna eura, u potpunosti financira red Milosrdne braće iz Italije

Nakon gotovo šest godina borbe s birokracijom, bolnica, u kojoj će se zaposliti 100-tinjak ljudi, krajem godine trebala bi primiti i prve pacijente. U tijeku su i završni pregovori s Ministarstvom zdravstva, a sve troškove liječenja pacijenata trebao bi snositi HZZO.

Začetnik projekta i budući direktor bolnice fra Kristijan Sinković, drugi čovjek provincije sjeverne Italije reda Milosrdne braće, ekskluzivno nam je ispričao svoja iskustva stečena tijekom više od dva desetljeća dugog rada u bolničkom redu Milosrdne braće koji je do sada širom svijeta otvorio, čak 380 medicinsko-zdravstvenih ustanova koje raspolažu sa 65.000 kreveta te zapošljavaju oko 180.000 djelatnika. Prvi smo se prošetali i hodnicima i sobama nove bolnice u kojoj su radovi u punom jeku.

OTVARANJE OKO BOŽIĆA


'Svi radovi trebali bi biti dovršeni do kraja listopada ove godine te se nadamo da će najkasnije do 15. prosinca, bolnica biti kompletno opremljena i svim potrebnim medicinskim aparatima. Krajem godine moći ćemo primiti i prve pacijente, a već je sada izvjesno da će kapacitet bolnice od 100 kreveta, od samog početka biti potpuno popunjen. Trenutačno s Ministarstvom zdravstva definiramo kompoziciju kreveta. Predloženo nam je da 80 kreveta bude za potrebe kronične psihijatrije, a preostalih 20 kreveta da bude namijenjeno palijativnoj skrbi. To je skrb koja bolesnicima oboljelima od smrtonosne bolesti i njihovim obiteljima poboljšava kvalitetu života, no budući da u Hrvatskoj takva skrb u bolnicama još uvijek nije zastupljena, Ministarstvo zdravstva za sada ne zna na koji bi način uopće definiralo takvu skrb te da bi se pokrili troškovi za rekvizite i osoblje', pojašnjava fra Sinković, dodajući da je u suvremenoj bolnici na Strmcu predviđen i poseban odjel za liječenje alkoholičara, a u perspektivi i odjel za liječenje poremećaja prehrane, bulimije i anoreksije.

Sobe su uglavnom dvokrevetne, 10-ak je jednokrevetnih i sedam trokrevetnih soba, a svaka od njih ima svoj sanitarni čvor. Svaki bolnički odjel imat će maksimalno 20 kreveta te će skupine od najviše 20 pacijenata imati zajedničku blagovaonicu, dnevni boravak te laboratorije.

Red milosrdne braće planira u svojoj bolnici odmah zaposliti 100-tinjak ljudi, od liječnika specijalista, medicinskih sestara, pa do pratećeg osoblja.
'Konačan broj i struktura zaposlenih ovisit će o kompoziciji bolesnika, jer, primjerice, za palijativnu skrb treba više medicinskog osoblja nego za aktivnu, odnosno kroničnu psihijatriju. Za početak će ovdje radno mjesto dobiti 100-tinjak djelatnika, kojima će biti zagarantirana ista prava i početne plaće kakve su u državnim bolnicama, no konačna plaća formirat će se na temelju niza faktora. Osim stalnog osoblja, koje nam je cilj, jer u njihovu daljnju edukaciju namjeravamo mnogo ulagati, formirat ćemo i mrežu suradnika. Računamo na liječnike specijaliste iz bolnice u Novoj Gradiški, s kojima planiramo sklopiti posebne ugovore o suradnji, kaže fra Kristijan, ističući da će prve natječaje za zapošljavanje bolnica raspisani u rujnu ove godine.'

PO BIROKRACIJI SMO JEDINSTVENI NA SVIJETU


Red Milosrdne braće lokaciju za otvaranje medicinske institucije u Hrvatskoj počeo je tražiti prije 10-ak godina. Prije šest godina odlučili su se za obnovu zapuštenog bolničkog objekta na Strmcu, čiji je vlasnik tada bila bolnica u Novoj Gradiški, od koje je Red, kao najpovoljniji ponuđač, kupio objekt. Iako radovi sada idu brzo, godine i godine su potrošene na dobivanje suglasnosti, raznih rješenja i dozvola.

'Ne bih želio kritizirati vlastitu domovinu, ali činjenica je da ni u jednoj drugoj zemlji u kojoj sam radio na otvaranju medicinsko-zdravstvene ustanove, nisam naišao na toliku birokraciju i toliko problema kao ovdje u Hrvatskoj. Morali smo se obraćati na adrese četiri ili pet ministarstava. Proces od početka pregovora pa do kupnje objekta od bolnice Nova Gradiška trajao je tri godine, nakon toga nam je za lokacijsku dozvolu trebalo dvije godine, a za građevinsku još godinu dana. U konačnici, čitav je proces trajao gotovo šest godina. Susreli smo se i s nizom apsurdnih problema. Primjerice, Hrvatske šume su nam rekle da bolnica mora biti udaljena od šume najmanje 50 metara, a Hrvatske vode da bolnica mora biti 200 metara udaljena od vode, iako je bivša bolnica, koju smo renovirali i proširili, građena upravo u šumi, uz sam potok. Budući da su ovdje tri čestice, morali smo bolnicu podijeliti i na tri dijela te izvaditi tri građevinske dozvole. Sve je toliko komplicirano da zaposleni ni sami ne znaju što da rade, jer postoje stari zakone, novi zakoni i razne interpretacije svih tih zakona', prisjeća se Sinković tek dijela problema s kojima se susreo pri ishođenju svih potrebnih papira i dozvola.

RED ZAPOŠLJAVA PREKO 180.000 LJUDI

U čak 53 svjetske zemlje red Milosrdne braće trenutačno ima oko 380 medicinsko-zdravstvenih ustanova, s čak 65.000 kreveta, u kojima radi preko 180.000 ljudi, budući da u njihovim bolnicama na jedan krevet dolaze tri djelatnika.

'Naš je red specifičan bolnički red, bitno drukčiji od primjerice franjevaca, jer svi mi nakon teološke formacije, moramo završiti neku od socijalno-medicinskih struka. Budući da radimo u bolnicama, a u zdravstvu nema mjesta improvizacijama, jer nam Sveti duh neće objasniti medicinu, svi naši redovnici moraju završiti bar srednju medicinsku školu, a velika većina ih je završila medicinu, pa u svojim redovima danas imamo redovnike koji su liječnici opće prakse, kirurzi, ali i psiholozi itd, pojašnjava Sinković koji je nakon završene sociologije, specijalizirao ekonomiju zdravstva. Danas je na mjestu drugog čovjeka provincije sjeverne Italije Reda milosrdne braće te se bavi isključivo zdravstvenom ekonomijom, organizacijskom konstrukcijom novih bolnica, što uključuje i suradnju s dobavljačima svega onog što je bolnicama potrebno, od lijekova, potrošnog materijala, pa do hrane. Upravo opskrba nove bolnice na Strmcu, otvorit će mogućnost za dobru poslovnu suradnju mnogim hrvatskim tvrtkama, ali i poljoprivrednicima.

LANČANA REAKCIJA ZAPOŠLJAVANJA


'Otvoreni smo za suradnju sa svim dobavljačima i proizvođačima svega što bolnici i njezinim pacijentima treba, od medicinskih potrepština, lijekova, pa do mesa, voća i povrća, koje ćemo nabavljati od slavonskih poljoprivrednika. Primjerice, ako za bolnicu trebamo šest tona jabuka, onda će taj poljoprivrednik u narednih pet godina imati osigurano tržište za tih šest tona i bit će redovito mjesečno plaćen, a mi, po nekoj ekonomskoj logici, očekujemo prihvatljivu cijenu proizvoda', pojašnjava Sinković ističući da je politika Reda milosrdne braće da se uz otvaranje medicinsko- zdravstvene ustanove, pomogne i razvoju kraja u koji dolaze.

'Uvjeren sam da će povećanje potražnje, do kojeg će doći čim bolnica krene s radom, pokrenuti čitavu jednu pozitivnu, lančanu reakciju po pitanju zapošljavanja u ovom kraju, jer će, primjerice, mesnica i pekara koje će nas opskrbljivati, zbog većeg opsega posla, morati zaposliti nove djelatnike', kaže fra Sinković, ističući kako se nada da će se bolnica na Strmcu udružiti s drugim bolnicama, na nivou županije, da zajednički naručuju potrošni materijal, što je, tvrdi iz iskustva, jednostavnije i mnogo jeftinije. To će pak biti teško izvodivo ako se ostvari ministrova najava o okrupnjavanju bolnica, po kojoj bi bolnica Nova Gradiška, kroz koju je prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2008. prošlo manje od osam tisuća pacijenata, po teritorijalnom principu mogla biti spojena u jednu bolničku ustanovu s bolnicom, u 50 kilometara udaljenom Slavonskom Brodu.

'Čuo sam najave da bi se broj bolnica u Hrvatskoj trebao reducirati. U zdravstvu radim već preko 20 godina, a o sličnom se reduciranju i spajanju bolnica u Italiji priča već punih 15 godina, no do sada su se ujedinile samo dvije bolnice. Iako je s ekonomsko-financijskog stajališta sama ideja dobra, velik je problem prometna povezanost, jer kako će bolestan čovjek, koji nema automobil, a nema ni adekvatnog javnog prijevoza uopće stići do bolnice u nekom drugom gradu', ističe Sinković.

INFORMATIZACIJA, ALI I HUMANIZACIJA


'Sigurno je da će se u budućnosti zdravstvo sve više informatizirati, no smatram da treba ipak voditi računa da se pri tom ne izgubi humanost, kontakt pacijent-liječnik, jer u suprotnom će pacijenti u bolnici postati kao automobili na servisu. Informatizacija dovodi do toga da se više radi s aparatima nego s ljudima. Nalazi se šalju e-mailom, liječnici se više ne sastaju da razmijene mišljenja i iskustva, telemedicina u Italiji je već potpuno zamijenila direktan kontakt pacijent-liječnik. Primjerice, i u svim našim bolnicama šef kuhinje i nutricionist idu po odjelima s malim računalom te pitaju pacijente što žele sutra jesti, a potom to ukucaju u računalo koje je direktno povezano s kuhinjom. S tehničke strane gledano, to nije loše, no dok se isti taj posao radio ručno, s pacijentom se i po 15 minuta razgovaralo o njegovom stanju i problemima, a toga sada više nema. Svaki sat koji jedan liječnik mora provesti za računalom, ukraden je pacijentima te je stoga cilj našeg reda i humanizacija zdravstva', ističe Sinković.

IZ VOJSKE U SAMOSTAN


'U red Milosrdne braće ušao sam 1987, nedugo nakon što sam u Rajlovcu završio Vojnu akademiju. Naime, kao mladić, bio sam oduševljen avionima i sve što je s njima u vezi bilo mi je strašno interesantno te sam stoga odlučio upisati tadašnju Vazduhoplovno-tehničku akademiju. Trebao sam raditi na radarima, kao tehničko osoblje na aerodromu. Nakon završene akademije, poslali su me u Crnu Goru, gdje sam radio šest mjeseci, nakon čega sam se vratio u Zagreb svojoj obitelji. Ubrzo sam, preko prijatelja, koji su već bili redovnici, krenuo sasvim novim putem. Ulazak u Red milosrdne braće, dakle sam taj prvi korak, bio je strašno težak, no ubrzo sam shvatio da su iako imaju različite ciljeve, redovnički život i život u vojarni vrlo slični po svojoj organizaciji. Dani su u potpunosti programirani, ustaje se u isto vrijeme i nema nikakve demokracije, zna se tko naređuje, a tko sluša', kaže nekadašnji student vojne akademije čiji roditelji punih godinu dana, sve dok nije bio potpuno siguran u svoj odabir, nisu znali da im je sin pristupio svećeničkom redu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još