Hrvatska JAKOVINA O 'TITU'

Najvažniji događaj od kapitulacije Japana

U trećem u nizu osvrta na seriju 'Tito' povjesničar Tvrtko Jakovina analizira Vrdoljakov tretman Rezolucije Informbiroa i teme Alojzija Stepinca, no pita se i kako će još 32 godine Titove vladavine stati u tek tri preostale epizode

Kada je Radio Beograd 28. lipnja 1948. objavio Rezoluciju Informacijskog biroa komunističkih partija i odgovor CK KPJ na iznesene optužbe, u sobu Dušana Bilandžića ušao je njegov komandant, kako kaže, Srbin i Ličanin, Đuro Zrnić. U 'Povijesti izbliza, memoarskim zapisima 1945.-2005.' Bilandžić je zapisao kako mu je Đuro Zrnić, kao komesaru, rekao da su 'teroristi provokatori' upali u radiostanicu i objavili laži da su se Tito i Staljin posvađali.

U televizijskoj seriji Antuna Vrdoljaka koja se zove 'Tito', ali u posljednjih pet nastavaka prati sudbine nekoliko stradalnika ili svjedoka zločina Titova režima (onih koji su bili u Bleiburgu, nadbiskupa Stepinca i onih koji su bili na visokim položajima ili su studirali u vrijeme punog staljinističkog režima, a potom završili na Golom otoku), rečeno je ipak nešto drugo. Tu se izričito podvlači kako je Zrnić upotrijebio riječ 'banda', jer se pojam terorist u to vrijeme nije koristio.

I ovaj primjer pokazuje koliko je sjećanje, čak i kad je zapisano, nepouzdano. Pokazuje da se sjećanja trebaju usporediti, da ih se treba staviti u kontekst, pokazati koji i kakav je veliki događaj utjecao na malog čovjeka. Sjećanje tako može zavarati i prvi kongres KPJ nakon prekida sa Staljinom pretvoriti u osmi (inače održan u prosincu 1964), a zapravo je trebalo reći peti (održan 1948). Trebalo je, sve u istoj epizodi, ispraviti i da je Staljinov i Lenjinov Sovjetski Savez deset godina razbijao višestranačje u SSSR-u. Kada se nešto tako kaže, sugovornika treba pitati na kojim se to izvorima temelji ova nova, kopernikanska interpretacija ili je naprosto rečeno nešto krivo. Dobar bi scenarist, istinoljubiva bi osoba, takve greške razjasnila i gledatelje ne bi dovodila u zabludu. Sebe, produkciju, financijere, nacionalnu televizijsku kuću, brojna poduzeća, Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i ostale koji su platili znatna sredstva da se obilježi važni i traumatični dio naše povijesti, sačuvali bi od podsmijeha. Svega toga nema, pa ostaje tek ironija i sjećanje na filmaša Zvonimira Berkovića zbog kovanice o zemlji Diletantiji.

U devetoj priči trebalo je, očito, objasniti kako je jedan veliki politički događaj utjecao na male i, ukupno gledajući, nevažne igrače u velikom mehanizmu jedne zemlje. Trebalo je zato najprije pokušati objasniti o čemu je zaista bila riječ. Ono što se dogodilo 1948. nije bila obična povijesna epizoda u prošlosti jedne južnoslavenske zemlje. 'Pobuna vođa KPJ protiv Kremlja stvara posve novi problem u vanjskoj politici ove Vlade', pisali su u Odjelu za planiranje politike američkog State Departmenta nekoliko sati po objavi Rezolucije IB-a.

'Moguće je da po prvi puta u povijesti međunarodna zajednica ima komunističku državu koja se temelji na sovjetskim organizacijskim načelima i, u najvećoj mjeri, sovjetskoj ideologiji, a neovisna je o Moskvi.' Državni tajnik SAD-a George Marshall je 30. lipnja 1948, samo dva dana nakon što je Rezolucija objavljena, svim diplomatskim misijama SAD-a poslao brzojav u kojem se govori kako se Tita ne treba podcjenjivati, a 'neovisnost Jugoslavije' treba pozdraviti. Predsjednik SAD-a Harry Truman od admirala Roscoea H. Hillenkoettera, prvog direktora tek stvorene CIA-e, tražio je u manje od 24 sata od čitave afere objašnjenje. Bio je to najvažniji događaj u međunarodnom komunizmu u posljednjih 20 godina, zaključili su Amerikanci. Rezolucija IB-a bila je, pisali su američki analitičari, 'najvažniji događaj od kapitulacije Japana' u svjetskoj povijesti.

Da su slučajno ove, razmjerno važne činjenice spomenute u devetoj priči serije koja ne govori o Titu, mada se tako zove, možda bi bilo i razumljivo zašto je čuveni srpski književnik Dragoslav Mihajlović mogao, kako je rekao u seriji, bez obzira što se više ne sjeća je li to doista i rekao, biti optužen za tri stvari, ponajprije zbog izjave da je Tito - američki špijun. Postojala su navodno još dva krimena, tvrdnja da je Tito ugušio SKOJ, i nešto još manje važno, čega se kasniji akademik SANU nije mogao sjetiti. U svjetlu hitre američke reakcije na epohalnu epizodu svjetske politike, Dragoslav Mihajlović, kasniji potpisnik Predloga za slobodno i kritičko preispitivanje istorijske uloge Josipa Broza Tita iz 1988. godine i Memoranduma SANU, doista je mogao biti zaveden naglošću promjene.

Tri priče o Rezoluciji Informbiroa


Netko drugi, primjerice August Košutić, zet Stjepana Radića, nekadašnji ministar HSS-a, američkom konzulu u Zagrebu jasno je rekao da u okolnostima otpora Sovjetima Tita treba zadržati na čelu države. Zapravo, čitava je priča o 'najvažnijem događaju od kapitulacije Japana' prikazana kroz tri svjedočenja, sjećanja troje koji su završili na Golom otoku i Grguru. Pitanje je, naravno, koja je relevantnost tih sugovornika za 'seriju o Titu'. Mihajlović je svakako važan zbog svoga djelovanja u vrijeme Slobodana Miloševića i na (polu)disidentskoj kulturnoj sceni Jugoslavije. Izabran je on, a neki hrvatski poete, primjerice pokojni Ante Zemljar, koji je također završio na Golom, a po kojem se i zove udruženje golootočana u Zagrebu. Trebalo je možda pokazati da su neki drugi pjesnici unatoč činjenici da je Goli postao logor, 1949. i dalje pjevali u slavu Titu, Slobodan Novak i Vlatko Pavletić, primjerice. Obojica su bili vrlo važni u nekim kasnijim povijesnim epizodama. Od mladenačkih su snova odstupali mnogi i posvuda, neki još 1948, neki tek u devedesetim godinama 20. stoljeća.

Jedno od svjedočenja, sasvim sigurno zanimljivo jer nije osobito poznato, jest sjećanje Vere Stanišić Winter, koja je zbog, kako kaže, 'ključa' došla u Beograd kako bi radila s Borisom Kidričem. Bila je ekonomistica, pa je postala načelnica jednog od odjela u jednom od najvažnijih organizama države kakva je bila Jugoslavija neposredno po završetku rata. Boris Kidrič, kaže se u seriji, bio je uredan. Bilo bi potrebno reći i nešto više nešto o onome što je stvarno činio, otac Petogodišnjeg plana u FNRJ. U društvu kakvo je bilo jugoslavensko, Petoljetka je bila sveta i vjerojatno se teško moglo zamisliti važnije mjesto u državnoj hijerarhiji. Isto tako, trebalo je sugovornike koji su – s pravom – negativno govorili o kolektivizaciji pitati kako se razvijala jugoslavenska privreda do prekida sa Staljinom. Nije valjda da se misli kako je samo kolektivizacija sela jedina velika nepravda i negativna promjena u privrednoj strukturi nove države? Ako je već tolik prostor dan osobi koja je bila na važnom mjestu u Beogradu, možda se moglo progovoriti o tome što se zbivalo u strukturi države, kako je ona funkcionirala.

Možda se moglo, u poluigranom dijelu, gdje se 'isljednik' tajne policije u Glavnjači vidi samo s pištoljem, a gdje je, tada još drugarica Stanišić odvedena, pripaziti ili objasniti je li namjerno njegovo miješanje ekavice i ijekavice. Kada spiker pročita 'garantiram', zašto kaže 'reč'? I konačno, tko je bio Milan Kalafatić, Kidričev zamjenik, koji je Veru Stanišić snubio da se priključi novoj komunističkoj partiji? Tako su o 'najvažnijem događaju od kapitulacije Japana' u ovoj seriji Đuro Zrnić i Milan Kalafatić dobili gotovo glavne uloge. Jedan je bio posve neinformirani visoki oficir, drugi dokraja odani čovjek Staljinu. Zašto? Tko su bili drugi? Tko su bili oni koji su bježali Staljinu? Je li to predstavljalo opasnost za zemlju?

Odgovori na ta pitanja i prikazivanje sve složenosti toga događaja rušilo bi glavnu tezu devete priče, koju je na samom početku iznio Pera Simić. Nije Tito rekao Staljinu 'ne', već je bilo obrnuto. Jest, to je istina. Pitanje je samo što je Staljin zapravo želio i kako to da su Amerikanci, uz sve ostale, sve vidjeli naopako i krivo? Zar je Staljinovo 'ne' Titu trebalo dovesti do fizičkog odvajanja Albanije od socijalističkog lagera i pretvaranja FNRJ koja je sovjetske trupe, u teoriji, dovodila do Sredozemlja i granica Italije, u zemlju koja bi se u ratu borila na strani Zapada? Značilo bi to da je Staljin Titu rekao 'ne' kako bi smanjio vlastito područje utjecaja. Ta je logika doista neobična, ali može biti poticajna za raspravu. Šteta što raspravu nismo vidjeli.

Nepotrebni skečevi


Šteta je i što smo vidjeli dva igrana prizora na samom početku. Ivo Gregurević je Staljin, a Goran Navojec igrao je maršala Tolbuhina. Staljin vrti i grli Tita. Tolbuhin je karikatura, sramoti i sebe i Zlatka Balokovića, violinista i nesuđenog guvernera Trsta, koji je trebao postati jugoslavenski. Koja je svrha čitavog skeča? Ako je Staljin rekao Titu 'ne', onda je, čini se, učinio veliku uslugu jugoslavenskoj uljudbi, ali to nikako nije bio cilj, ma kako to ispadalo tako po ovoj seriji. Vjerojatno su osim o marginalnim pitanjima Staljin i Tito razgovarali i o nečemu drugom. Pa ti su transkripti davno objavljeni. Bilo bi to važnije čuti, baš kao što se moglo prikazati i kako su tekli razgovori Staljina i nekih drugih visokih jugoslavenskih političara, od Kardelja do Hebranga. Hebrang je proveo tjedne u SSSR-u. Ovako će se bez tih razgovora puno teže uspjeti prikazati Hebrangova sudbina, što, za pretpostaviti je, slijedi.

U prethodne dvije priče, sedmoj i osmoj, govori se o blaženiku Alojziju Stepincu. Teško je komentirati vjeru i vjeru u svete ljude onima koji su vjernici. Zato samo nekoliko točaka. Živko Kustić govori kako je borba protiv crkve bila najgora Titova greška, jer ju je to doveo do njezinih temelja, mučeništva i siromaštva. 'Svećenik je tada naučio biti siromah sa siromašnim narodom', a to je 'povijesno spasenje' za hrvatsku crkvu, kaže grkokatolički svećenik. 'Progonjen narod, progonjen svećenik, siromašan narod, siromašan svećenik, u zatvorima ljudi iz naroda, u zatvorima svećenik', stvorilo je jedinstvo kakvo se nikad u povijesti nije pokazao. To je, navodno, punilo crkve, govori u osmoj epizodi Živko Kustić i povjesničar Miroslav Akmadža. Mada se u pune crkve može sumnjati, teško da se može nešto prigovoriti vraćanju crkve njezinim ishodištima. Sve je, doduše, zvučalo kao da postoji neki žal, ali valjda nitko ne priželjkuje da je crkva i danas siromašna, da se svećenici zatvaraju, vjerojatno ima i nekih drugih mehanizama pomoću kojih se može biti uz narod i utjeha narodu, i kada nema komunističkog terora.

Draža Mihailović
ne izgovara se s 'i', kako je rečeno, Josip Manolić, koji je Stepinca vodio u Lepoglavu vjerojatno zna da je i pištolj naoružanje, pa je onda bio naoružan kad ga je provodio. No o vjerovanju ne treba raspravljati, čak ni kada Zdravko Tomac i Željko Horvatić pokušavaju opravdati tužitelja u procesu Stepincu Jakova Blaževića. On je, tobože, 'od sramote' želio sačuvati hrvatsko i jugoslavensko pravosuđe. Želio je, drži prof. dr. sc. Željko Horvatić, izbjeći sramotu koja je mogla smetati i njemu i Partiji na vlasti. Ne bi se baš reklo po kasnijoj Blaževićevoj karijeri. Tomac, koji je bio bliski Blaževićev suradnik, brani ga tvrdnjom da je Tito preko Rankovića izričito zapovjedio što učiniti sa Stepincem.

Ako je, što slijedi u narednoj rečenici, 'Blažević bio tipičan čovjek Partije', fundamentalist, koji je za ideje mogao učiniti bilo što, onda mu niti zapovjedi s vrha nisu padale teško. Pa nije baš da se u kasnijem dugom i vidljivom životu zbog bilo čega kajao. 'Da je njem (sic!) Tito rekao da optuži, ne znam, nekog svog najbližeg, da je to interes Partije, on bi to napravio', govori prof. dr. sc. Zdravko Tomac. Suđenje samo moglo se prikazati kao dio ukupne politike Svete Stolice i pape Pia XII, ali za to je već trebao crkveni povjesničar ili barem netko tko prati stranu literaturu.

Što nas još čeka?

Razumljivost neke dokumentarne serije, ako već o zanimljivosti ne možemo govoriti, važna je zbog mladih i slabije obrazovanih koji bez konteksta ništa ne mogu razumjeti. Pojednostavljeno pričanje samo je za osobe koje vjeruju, i to bez da predmet vjere propituju, ma kako da su nedavno konvertirane. Bez iskrenosti i konteksta nema ni trajnijeg zračenja i vrijednosti, to valjda znaju svi oni koji su prošli obrazovanje u jednopartijskom sustavu.

Sedma, osma i deveta (od 12) priča serijala koji se zbog nejasnih razloga zove 'Tito' govori o suđenju Alojziju Stepincu i Rezoluciji Informacijskog biroa. Jedan je događaj iz 1946, drugi iz 1948. godine. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se u naredne tri epizode ugurati još 32 godine tijekom kojih je Tito bio na vlasti, kao i sve preostalo razdoblje različitih odnosa prema Titu i titoizmu. Izbjegavati cjelinu i važna povijesna pitanja od svega čini konstrukciju koja podsjeća na jugoslavenski 'soliter', koji se opasno naginjao i konačno srušio. To je mnoge koštalo života i imetka. Točno je, doduše, da su neki i profitirali.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još