Hrvatska KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Kome treba antifašizam Jadranke Kosor?

Nastavlja se tradicija svih hrvatskih premijera u ovom desetljeću. Nakon što su Račan i Sanader posjetili Bleiburg izbjegavši da se ondje susretnu sa svake godine istim sastavom ustaških nostalgičara i pavelićevskim rekvizitima koje tamo dočare – prekjučer je isto napravila i Jadranka Kosor

Mudro, reklo bi se. Odeš odati dužnu počast onima koji su, što reče premijerka, smaknuti bez ikakvog suda i optužnice, a zaobiđeš one koji ondje ionako ne dolaze zbog tih žrtava, nego zbog neugaslog žala za NDH.

Ali tako je to samo na prvi pogled. Jer, što se zapravo dobiva time što ćeš se pokriti ušima i ignorirati te koji dolaze na Bleiburg iz ovakvih pobuda? Hoće li oni zbog toga prestati sa svojim redovitim revanšističkim hodočašćima na blajburško polje? Naravno da ne, tako to funkcionira samo u uobrazilji djece, koja čvrsto vjeruju da stvarnost oko njih prestaje postojati samo ako dlanom prekriju oči. Dovoljno je pogledati bujicu cyber-fašizma koja već godinama provaljuje kroz javljanja čitatelja na ovdašnjim portalima pa da vidiš kako se ta stvar ne gasi samo tako što ćeš otići nekoliko dana ranije na Bleiburg.

Potrebno je malo više, treba se pohvatati s tim sljedbenicima ustaške zločinačke meštrije, a za to dvojica Kosoričinih prethodnika, više Račan nego Sanader, jednostavno nisu imali muda. Nema ih ni ona, koja se u posljednje vrijeme toliko pravi 'muško', iako bi se moglo pomisliti da je toga barem svjesna, jer je kod blajburškog spomenika prvi put javno osudila bratiju koja se ondje okuplja u 'fašističkim odorama'. Ali kada pogledaš što im premijerka zamjera osim odjeće, dođe ti da i sam zaroniš lice u dlanove. Prekorava ih, kao stroga teta u vrtiću, da svojim ponašanjem ne pomažu utvrđivanju istine o Bleiburgu i još neutvrđenom broju pogubljenih, tamo i drugdje.

CROPIX / Marko Miščević
Neki od posjetitelja Bleiburga 2009.
POPUŠTANJE ULICI


Kakva vražja istina, draga gospođo?! Da je njima do istine, uhvatili bi se knjiga, a ne ustaških barjaka, da im je do istine, potrudili bi se saznati barem ono što su o ovome napisali oni koji su u polju njihovog obožavanja isto koliko i ustaše. Evo, Tuđman. Ako se, premijerko, jednom ipak pofajtate s njima, vadite im mast citiranjem njegove knjige Bespuća povijesne zbiljnosti, u kojoj autor tvrdi da broj ubijenih na Bleiburgu i poslije nije veći od 35-40 tisuća ljudi. Usto ih svakako uputite da je opasno sijevao očima kada su mu neki hrvatski 'povjesničari', u namjeri da mu se dodvore, dolazili s tvrdnjom da je Bleiburg progutao 150, 200 tisuća ljudskih života. To nije podnosio.

Ne trebate im baš u tančine objašnjavati Tuđmanove motive, dosta su komplicirani i oni ih sigurno ne bi razumjeli, a bogami njemu do toga nije bilo ni stalo. Bio je, naime, čudnovat svat; i sam je relativizirao zločinačku narav ustaškog režima da bi ga što više izjednačio s partizanima, i uopće se ponašao kao da je vlasnik, a ne korisnik povijesnih činjenica. Zbog toga se, uostalom, poznato je, morao odricati nekih izdanja svojih knjiga i pisati nova, toliko je znao zabrljati. Ali jedno se tom zlokobnom čudaku ne može poreći. Bio je opsjednut svojom 'pomirbom', a znao je da od toga neće biti ništa ako povijest prepusti ulici. I nije je prepuštao, na što vas, gospođo, posebno podsjećam.

Jer, baš je popuštanje ulici to kako se prema ovome odnosite vi, kako se odnosio Sanader i posebno ono preplašeno siroče Račan. Tobože 'prepuštate povijest povjesničarima', ali vam je to zapravo samo paravan iza kojeg skrivate strah da o tome kažete što treba kazati. I tako jednom za svagda stavite točku na tu temu, jer ova zemlja ionako jedva brodi u problemima koje ima danas da bi joj još trebali i grebenovi iz prošlosti. Eto, premijerko, tek toliko da se vidi da je za dosta, previše toga kriva vlast kojoj ste trenutačno na čelu i da se ne može baš sve svaliti na fašističke kabadahije s blajburškog polja.

Damjan Tadić
'Krug za trg' ponovno jaše
IMENA LUDA NALAZE SE SVUDA


To, uostalom ne vrijedi samo u ovom slučaju. Na Bleiburgu ste s punim pravom oštro kritizirali otvaranje odjela Draže Mihailovića u Vojnom muzeju Srbije, ocjenjujući da je to kaljanje antifašističke borbe i nedopustiv ustupak jednom kvislingu. Ali, predraga gospođo, da vas nešto pitam. Zar vas dok ste to govorili nije bilo barem malo sram što u Hrvatskoj još sedamnaest ulica nosi ime po jednom drugom kvislingu. Da, premijerko, ime mu je Mile Budak, a jedna ulica nazvana po njemu postoji i usred Zagreba. Što, niste znali? To vam teško mogu povjerovati, novine su baš ovih dana o tome opširno i tko zna koji put pisale, no, ajde, neka vam bude.

Ali zato sigurno morate znati da zapažen govor koji ste ovih dana održali u povodu 8. svibnja, dana oslobođenja Zagreba, ima jednu krupnu, da baš ne kažem nakaradnu, falinku. Zagreb je, naime, u okviri velike akcije čišćenja 'krivih' naziva ulica ostao i bez Ulice 8. maja, pa vas pitam još nešto. Je li vas bilo sram i toga što ste držali govor u počast oslobođenju glavnog grada, dobro znajući da su table kojim je to obilježeno odavno uklonjene. I nitko dosad, gospođo, nije najavio da će biti vraćene.

O da, znam, uvažena premijerko, da se tome suprotstavlja onaj mračnjački Krug za trg, pozivajući se na navodnu povijesnu činjenicu da su u oslobođeni Zagreb prvog dana ušle samo srpske jedinice (iako su ušli i dijelovi poznatog Desetog zagrebačkog korpusa, a već sutradan i cijeli korpus), pa je to, biva, bio početak 'srpske okupacije'. Ali, vidite, ja za ta buncanja više krivim HDZ-ove vlade, uključujući vašu (a ne amnestirajući nimalo ni onu SDP-ovu), nego ta trabunjala.

Zato nekako vjerujem da bi te vlade pristale i na glavni zahtjev spomenutog Kruga, brisanje imena Trgu maršala Tita, da to nije izričito zabranio svojeglavi – Tuđman.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još