Hrvatska VASIĆEV SKALPEL

Grijeh našeg veleposlanika

Rutinski i bezazleni intervju što ga je hrvatski veleposlanik u Beogradu Željko Kuprešak dao nekim srpskim novinama izazvao je zgražanje, indignaciju i već prateće licemjerno prenemaganje u nekim krugovima

Njegova se Ekscelencija, navodno, usudila povoljno izraziti o gradu u kojem živi i o ljudima među kojima se kreće po crti svojega diplomatskog posla. Lijepo su ga, veli, primili. Naravno: sve manje od toga bilo bi neodgojeno, nediplomatski i barbarski. Veleposlanik uživa, kao što je poznato, naročitu zaštitu i pažnju oduvijek. Od njega se, pak, s pravom očekuje uzvratna učtivost i dobra volja. Diplomacija je posao osjetljiv i pun istančanosti koje umiju mnogo značiti i gdje se svaki faux pas može loše tumačiti.

Željka Kuprešaka upoznao sam kad je u Beograd tek došao, kao zamjena dotadašnjem veleposlaniku Tončiju Staničiću, također dobrom i odmjerenom diplomatu. Tonči i supruga Violeta (inače kolegica novinarka) priredili su bili privatnu večeru kod sebe za krug, da ne velim kroatofilski nastrojenih, ali svakako liberalnih i otvorenih ljudi bez predrasuda. Željko Kuprešak ostavio je dojam dragog, inteligentnog i duhovitog čovjeka. Tako se kao veleposlanik nadalje i ponio.

Reuters
Beograd je u prošlogodišnjem vodiču Lonely Planeta proglašen najatraktivnijim gradom za izlaske
Što je Kuprešak trebao reći?


Kakav je to, dakle, diplomatski faux pas načinio hrvatski veleposlanik da ga se sada toliko napada doma, u Zagrebu? Svidjele su mu se kavane? Uz dužnu ispriku mnogim zagrebačkim i ostalim hrvatskim birtašima koje imam rad, beogradske su kavane većinom veoma dobre (a daju i pušiti unutra; eto vam, Hrvati!), ima ih mnogo i – prema tome – neizbježno različitih, što je važno. Ljudi su ga lijepo primili? Svaki je diplomat lijepo primljen u svakoj zemlji, čak i među barbarima. Čak su i notorno arogantni ruski veleposlanici Aleksejev (bivši) i Konuzin (trenutačni), svim svojim ispadima koji graniče s miješanjem u unutarnje stvari usprkos, bili primljeni pristojno i s dužnim štovanjem, dakle bolje nego što bi obični službouljudni stav tražio. S diplomatskim i – prije normalizacije odnosa – paradiplomatskim predstavnicima Hrvatske relacije uvijek su bile mnogo prisnije, da ne velim toplije.

Možda je jedna usporedba koju je Željko Kuprešak možebitno neoprezno sebi priuštio izazvala ovaj gnjev. Rekao je, naime, da mu je kao studentu tek pristiglom u Zagreb bilo teže društveno se integrirati i biti prihvaćen kao jednak i poželjan nego što mu je to bilo kao novopostavljenom veleposlaniku u Beogradu. Jedna je stvar biti brucoš iz provincije u Zagrebu, a druga je, pak, stvar biti veleposlanik važne susjedne i prijateljske države. To je prvo. Drugo, svi znamo da Zagreb znade biti hladna varoš. Ne pitajte mene: ja sam, kao poluzagrepčanec, dobro prošao. Pitajte studente iz provincije, rock-muzičare, pjesnike, pisce itd. No, čini mi se ipak da ta usporedba nije uzrok ove buke.

Ima tu nešto drugo: ono što su neki od Kuprešaka očekivali, a on to nije rekao. Što je to Željko Kuprešak – po mišljenju nadobudnih i 'nacionalno korektnih' mislilaca – trebao reći? Da je zbog svojih grijeha bačen u tu dozlaboga zabitu balkansku otomansku palanku (kao onaj konzul Ive Andrića iz 'Travničke hronike'), da je tamo dočekan na krivi nož, da mu bizantinski pokvarenjaci rade o glavi, da mora živjeti među sve samim Srbima, da tamo Hrvate mrze, da su svi četnici, da kavane ništa ne valjaju, da jedva čeka veleposlaničko mjesto u Beču ili, ako baš mora, u Budimpešti, a pristao bi na Ulan Bator?

Zeljko Sop / CROPIX
Hrvatski i srpski predsjednik nedavno u Opatiji
Nervoza političke klase


Uozbiljimo se ipak. Napadi na veleposlanika Kuprešaka čine mi se tek dijelom jedne malo šire (i malo dublje) nervoze hrvatske političke klase. Ima to veze i s Ivom Josipovićem, naravno: predsjednikove inače razumne i odmjerene izjave na temu onoga što svi znamo o hrvatsko-bosanskim relacijama od 1991. do danas izazvale su podjednako licemjerno užasavanje. Meritum tih izjava povijesno je neupitan, ali 'reliquia reliquiarum', ostaci ostataka tuđmanizma misle da su povijest napisali jednom zauvijek i sada njuše herezu. Naravno, jer ako krenemo rasplitati ovo i ono, to neće dobro svršiti. Odatle i slaboumni napadi na Josipovićeve savjetnike, poglavito na Dejana Jovića, ali i na veleposlanika Kuprešaka. Što on tu sad ima održavati dobre i sve bolje odnose s Njima? To, naime, ugrožava zajednički politički program kako hrvatskih, tako i srpskih nacionalista: svi su Srbi četnici, a svi su Hrvati ustaše i točka! Jedino tako su svi oni sretni. Ako, pak – daleko bilo! – ispadne da nisu baš svi, pa ni većinom, ni ustaše ni četnici - što smo svršili? Zašto smo se borili? Tko nas to zavadi? Pokojni Stjepan Spajić od Hrvatskog dragovoljca bio je, kako je rekao, sav sretan kada mu je cijeli stadion Crvene zvezde vikao: 'Ustašo!' Ustao je, digao ruke i vikao: 'Taj sam, braćo!'

U čemu je, dakle, krivnja Željka Kuprešaka? U tome što svoj nadasve važan i osjetljiv posao radi kako treba? U tome što ne nasjeda na blesave provokacije onog srbijanskog ministra vanjskih poslova, malog hohštaplera s Harvarda Vuka Jeremića? U tome što se u Beogradu oslanja na razumne i normalne političare, a ne na mrakobijesne srpske šoviniste? U tome što je svojim tamošnjim relacijama zadovoljan? U tome što se ne drži tuđmanovskih fantastičnih pseudopovjesničarskih dogmi?

Ili u tome što ne ispunjava želje i očekivanja jedne političke klase na zalasku, na margini hrvatskog obzora? Ta klasa, kako vidimo, ima svoje medijske goniče i krvosljednike, iz onih medija koji su također ugroženi, pa traže potporu gdje mogu. Tu bismo trebali potražiti uzroke ove bure u čaši ishlapjelog mirogojčeka.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još