Hrvatska KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

HTL - Hrvatska traži lidere!

Zvijezde je lako pronaći, no ljude koji su u stanju vlastitim primjerom motivirati druge na pozitivne promjene, e, to ide malo teže. Pogotovo ako nam u sadašnjoj krizi baš takvi trebaju kao kruh

Moj mladi zagrebački poznanik – nazovimo ga Nenad - još nema četrdeset godina. Ima siguran posao u stabilnoj kompaniji, zaposlenu ženu, dvoje male djece. Stanuju u centru, u stanu od sedamdesetak kvadrata naslijeđenom od roditelja. Nenad vozi džip kupljen na kredit, ljetuje na moru, ima sve najnovije računalne gadgete, obrazovan je i govori engleski. Drugim riječima, iako ima kredit, nema egzistencijalnih problema. A kako nije pohlepan, prilično je zadovoljan svojim životom.

Međutim, u razgovoru s Nenadom ubrzo shvatite da taj čovjek ipak nije zadovoljan. Pa što mu još fali, pomislit ćete? Više novca? Jahta? Kuća na moru? Ne, ništa od toga ne muči mog poznanika. Nenad je zanimljiv po tome što ga, za razliku od drugih koji jamraju uglavnom o svojim teškoćama - mnogi od njih s pravom - brine situacija u društvu u kojem živi i u kojem odrastaju njegova djeca. Po njegovom poimanju, ovo je društvo bez vizije, bez perspektive, korumpirano i opsjednuto lažnim vrijednostima. Besperspektivno ne toliko u ekonomskom, koliko u smislu mogućnosti pozitivnih promjena, lišeno optimizma, poduzetnosti i uopće volje da se nešto promijeni nabolje.

'Mislim da je ljudima preko glave nihilizma. Ipak trebamo role models, ljude koji nam daju neki smjer… Nedostaju nam pozitivne vijesti o običnim ljudima herojima, o filantropima, o ljudima koji mijenjaju lokalne zajednice, pozitivnim gospodarskim inicijativama, poštenju. Možda nešto u stilu chicken soup for the soul. Evo, naprimjer, Drago Vručinić iz zaklade Zamah raspisuje natječaj za filantropa godine, piše knjigu o povijesti hrvatske filantropije. To nam treba kao balans ovoj hrvatskoj debilani.'

Reći ćete da je Nenad tipični predstavnik urbane srednje klase, koji si može dozvoliti 'luksuz' razmišljanja o dobrobiti drugih ljudi. Samo što takvo razmišljanje nije luksuz. Potaknuti promjene mogu oni koji su svjesni da nije dovoljno da je čovjek sam zadovoljan dok su drugi oko njega siromašni, frustrirani i nezadovoljni te nadasve nemotivirani za promjenu.

Nenad jako dobro može artikulirati svoje nezadovoljstvo i vidjeti načine na koje bi se situacija mogla promijeniti. Vjeruje, dakle, da su moguće promjene. I u pravu je kad govori o nedostatku drugačijih vrijednosti, onome što inače Crkva spominje kao promjenu morala. No tko su ti role models, ljudi koji bi mogli drugima poslužiti kao primjer i dati im smjer? Tko su ti u našem društvu koji bi mogli reći Yes, we can! i motivirati druge na pozitivne promjene? Tko je od njih uopće prisutan na javnoj sceni, pa, dakle, ima mogućnost da nešto kaže i da ga ljudi čuju?

Kod nas su, nažalost, u takvoj poziciji samo političari i 'zvijezde'. Izostavimo li ove potonje, ostaju samo političari koji su uglavnom korumpirana blebetala, a ne lideri. Lideri - bez obzira jesu li političari ili ne - su, naime, ljudi s vizijom i karizmom koji znaju motivirati većinu. Ovdje mislim na ljude poput Nelsona Mandele ili Vaclava Havela, Willyja Brandta ili Martina Luthera Kinga.

No za neke slične ljude na javnoj, odnosno medijskoj sceni nema prostora, jer mediji, okrenuti isključivo profitu, rijetko pišu o onima koji doprinose zajedničkom dobru i promoviraju pozitivne vrijednosti. Novinari su, u tom smislu, tek službenici ove ili one politike. 'Pa i vi biste možda mogli usmjeriti svoje kolumne prema promjeni kolektivne svijesti Hrvata: pozitivna vibra koja će pogurati to dezorijentirano hrvatsko tijelo prema nečem pozitivnijem. Ajme, kol'ko tu posla ima! Ni ne znamo kolika je vrijednost zbrajanja pozitivnih pojedinaca koji čine pozitivne promjene u društvu', kaže Nenad na račun novinara.

Nezadovoljstvo građana poput Nenada – a ovdje slobodno možemo govoriti i o njegovoj generaciji – njihova demotiviranost i nedostatak pozitivnih vrijednosti i primjera imaju političke posljedice. Razumljivo je da ovi ljudi nemaju želju sudjelovati u političkom životu zemlje jer nemaju povjerenja u mogućnost promjene političkim sredstvima, naprimjer smjenom garniture na vlasti. Ovo nepovjerenje u politiku i odustajanje od aktivnog sudjelovanja u demokratskim procesima posebno je pogubno u sadašnjoj fazi demokratizacije. Već i zbog toga što vladajućima uopće nije stalo do participacije građana. Oni ih ne zanimaju niti ih potiču - osim kad se radi o izborima. Za njih je bolje ako građani fino čkome i puste ih da na miru provode svoje zamisli koje se, uglavnom, svode na to kako ostati na vlasti. Iako se u svojim blebetanjima trude ostaviti suprotan utisak, do zajedničkog boljitka stalo im je koliko i do lanjskog snijega. Stoga i ne mogu izroditi lidere, niti onima koji možda imaju potencijal dati da dođu do izražaja. Sami nisu pozitivni - to iz njihovih usta zvuči lažno naprosto zato što svi znaju da je za njih jedino pozitivno ostati na vlasti po svaku cijenu.

I zato je Nenad s razlogom zabrinut. Ne znači da u ovom društvu nema ljudi koji se bave ozbiljnim i mučnim poslom brige za drugoga – poput spomenute filantropske udruge, drugih građana koji se samoorganiziraju da pomognu nemoćnima, invalidima, bolesnima… Međutim, za pomoć društvu, dakle i sebi samima i svojoj djeci, treba više angažmana. Nezadovoljstvo postoji, ali ono zasad samo pasivizira građane, a ne potiče ih na akciju.

Gdje li se kriju lideri kad ih trebamo? Sada je njihovo vrijeme. Može li ih ovo društvo uopće proizvesti?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još