Hrvatska OBRAZOVNI ZAGAĐIVAČI

Gdje završava opasni otpad iz škola?

Nastava kemije održava se u svim osnovnim i u većini srednjih škola. U sklopu te nastave izvode se pokusi s opasnim kemikalijama. No što se događa s kemijskim otpadom nakon nastave? Jednostavno pitanje, ali vrlo kompliciran odgovor, koji smo pokušali naći u školama, lokalnoj samoupravi i pri nadležnom ministarstvu

Iako se na nastavi kemije tridesetak godina ne koriste elementi poput žive, tijekom pokusa u školama upotrebljavaju se kemikalije koje mogu biti opasne za ljude i okoliš. Iako je riječ o malim količinama, svaka institucija koja proizvodi opasni otpad, a kemijski, prema Zakonu o otpadu, spada u tu kategoriju, dužna se za njega i pobrinuti.

Kada smo se s tim pitanjem obratili krovnoj ustanovi za školstvo i nastavu, Ministarstvu obrazovanja, znanosti i športa, dobili smo odgovor - zovite škole i pitajte njih ili se obratite Ministarstvu zaštite okoliša, jer je to možda u njihovoj nadležnosti. Znači, na državnoj razini ne postoji niti okvirni dogovor kako da se škole rješavaju kemikalija s nastave kemije. Agencija za zaštitu okoliša također nam ne nudi odgovor. Ona vodi Registar onečišćivača okoliša, no u njemu nema nijedne škole.

Nastavnici prepušteni sami sebi

Ispada da, osim u Zagrebu, baratanje otpadom ovisi o savjesti i stručnosti svakog pojedinog nastavnika kemije, te su oni u većini slučajeva prepušteni sami sebi.

Tako nam ravnateljica OŠ Ivane Brlić Mažuranić iz Orahovice nije znala dati konkretan odgovor. 'Pokusi su relativno rijetki, ono što se smije, tog se rješavamo, a ako je nešto opasniji otpad, onda to nastavnici sami zbrinjavaju', kazala je. No nakon konzultacije s nastavnicom kemije ipak je bila konkretnija: 'Opasne kemikalije skladište se zaključane u kutiji dok se ne odnesu u Našice cement na paljenje.'

Naputka iz Ministarstva - nema!

Za razliku od ravnateljice iz Orahovice, koja je bila susretljiva, no ipak oprezna, ravnatelj OŠ Lučac iz Splita nije imao vremena odgovarati na pitanja o 'nekakvom otpadu'. Nije popustio niti kada mu je pojašnjeno da nismo nikakva inspekcijska služba. 'Kada nam Ministarstvo pošalje naputak, onda ćemo po njemu djelovati. Imam sada goste', kazao je ravnatelj i bez pozdrava poklopio slušalicu. No rekao je nešto vrlo bitno: 'Naputka iz ministarstva nema!'

Iz Agencije za odgoj i obrazovanje to i potvrđuju. 'Osnovne i srednje škole koje koriste kemijski pribor i kemikalije za izvođenje kemijskih pokusa nemaju sustavno riješeno zbrinjavanje otpada već se rukovode načelima struke. Drugim riječima, učitelji i nastavnici koji izvode nastavu kemije u dogovoru sa svojim stručnjacima na stručnim aktivima i ravnateljima unutar škole ili više njih izmjenjuju informacije o načinu zbrinjavanja otpada i sami nalaze predstavnike tvrtki koji po otpad dolaze i odvoze ga uz novčanu naknadu. Škole same snose troškove odvoza', stoji u odgovoru iz Agencije.

Privatni biznis

Nastavnica kemije i biologije u OŠ Cvjetno naselje u Zagrebu Karmen Juras kaže kako se na nastavi u toj školi izvode vrlo jednostavni pokusi, jer nemaju kemijski kabinet. 'Puno pokusa se niti ne smije raditi. Postoje kante za skupljanje kemijskog otpada. Kada se nakupi određena količina, škola angažira privatnu tvrtku koja se bavi zbrinjavanjem otpada', kazala je Juras. Pojasnila je kako problem mogu predstavljati izbrisane ili potrgane etikete na kemikalijama: 'Ako niste sigurni što je u boci, s tim se automatski postupa kao da je najopasniji otpad, a takvo skladištenje i rješavanje otpada stoji tisuće kuna.'

Situacija u gradu Zagrebu, srećom, manje-više je dobra. Sada. No sustavno prikupljanje opasnog otpada iz škola provodi se tek dvije godine. Kakva je situacija prije toga bila, u Gradu nam ne odgovaraju. No potvrđuju da sve gradske osnovne i srednje škole skupljaju otpad koji se šalje u spalionicu u Beču jer, kako kažu u Gradu, u Hrvatskoj ne postoji mogućnost odlaganja ili uništavanja takvog otpada. Škole od Grada dobivaju povrat novca utrošenog za rješavanje kemijskog otpada.

Otpad putuje u Beč

Tu je priču potvrdio i Zlatko Stić, ravnatelj Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Zagrebu. 'Opasne kemikalije sakupljamo otprilike dvije godine i onda zovemo firmu koju smo angažirali i oni to voze u Beč, a Grad nam vraća ta sredstva.'

Stić kaže da je ta praksa uvedena u njihovoj školi prije pet godina, 'kada se počela pratiti ekologija'. 'Živa se naprimjer uopće više ne koristi. Kemikalija koje su se koristile prije 20-30 godina više nema. Mijenjali su se zakoni o kancerogenosti spojeva, te su vježbe izbacivane iz nastave kemije', kazao nam je Stić.

Za dvije trećine otpada adresa zbrinjavanja - nepoznata

Slična je situacija i u Školi za medicinske sestre Mlinarska. Prikupljaju kemijski otpad te nazovu tvrtku koja se bavi zbrinjavanjem istog. 'Mi takvog otpada nemamo puno i prođe dosta vremena dok ga sakupimo', kazala je ravnateljica, dr. Asja Jelaković.

S problemom rješavanja opasnog otpada u školama nije upoznata niti Zelena akcija. 'Ja vjerujem da Ministarstvo nije taj problem riješilo', kazao je Marijan Galović, voditelj Programa gospodarenja otpadom, te dodao da se za dvije trećine otpada ne zna gdje završava.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još