Hrvatska PIŠE: TVRTKO JAKOVINA

Gdje je nestao Tito?

Četvrtom, petom i šestom dijelu serijala Antuna Vrdoljaka puno bi bolje odgovarao naziv 'nekoliko priča o komunističkim zločinima za koje je – mislimo – odgovoran Tito', piše povjesničar Tvrtko Jakovina

Nije, doduše, rijetko da se u biografijama ličnosti, o vremenu kada povijesni izvori šute ili su povjesničari nedovoljno temeljito odradili posao, velikom pričom pokuša premostiti vrijeme dok ličnost ponovo ne izroni na svjetlo arhiva u dokumentima. To u serijala Antuna Vrdoljaka 'Tito', a posve sigurno ne u četvrtoj, petoj i šestoj epizodi, nije slučaj.

Neposredno predratno i doba Drugog svjetskog rata scenarista suočava s poteškoćom kako prikazati i ono najvažnije, kako Tita uklopiti u složena zbivanja na teritoriju države koja je nestala, u nastojanju da se ona obnovi, ali drukčija, s Komunističkom partijom Jugoslavije na čelu. Onda kada se o njemu trebalo najviše govoriti, kada postoje svjedoci, sjećanja, dokumenti, sabrana djela, kada ga promatraju i prate britanski i sovjetski izaslanici, kada se susreće s Winstonom Churchillom i Josifom Visarionovičem Staljinom, o tome ni riječi. Ne daje to nadu da će se dovoljno precizno razumjeti ono što se dogodilo kasnije, s obzirom na to da je na ratnoj pobjedi, ratnim kadrovima, ratnim zbivanjima, bio utemeljen ne samo jugoslavenski režim, već i svijet u kojem još živimo. Teško da će se bez razjašnjavanja činjenice da je u Drugom svjetskom ratu onaj koji je pokrenuo ustanak i od skupine ilegalaca mogao u četiri godine stvoriti armije i državu, moći razumjeti tko je on bio i što se događalo kasnije. Kako će se, konačno, objasniti zašto su proslavi 65. obljetnice pobjede nad fašizmom u Lisinskom idući tjedan pokrovitelji i Predsjednica Vlade, Predsjednik Sabora i Predsjednik Republike?

Baš u trenutku kada se o Titu najviše trebalo govoriti, scenarist se odlučio ili stvari posve ubrzati ili detaljno govoriti samo o segmentima zbivanja. Zato bi četvrtom, petom i šestom dijelu serijala puno bolje odgovarao naziv 'nekoliko priča o komunističkim zločinima za koje je – mislimo– odgovoran Tito'. Prestala je to biti priča o Josipu Brozu, jer se ne snimaju mjesta gdje je živio, jer se ne pokazuje kako je jedan Hrvat postao vladar Srbima, Makedoncima, Crnogorcima, Slovencima, Muslimanima i Hrvatima. Duboko se ušlo u segmente zbivanja, ratne i poratne zločine. Jedino bi valjalo razlučiti je li to bilo važno i bitno onom o komu serija govori? Jesu li na Tita djelovala ubijanja na Daksi kod Dubrovnika, ili, inače posve nespomenuta, sudbina Srbijanaca na, inače posve preskočenom, Srijemskom frontu? Možda se moglo pokazati i one druge, one koji su bili na partizanskoj strani da bi se objasnilo što se to događalo. To nismo vidjeli, jer očito na scenariju nije radio povjesničar. Povjesničar treba osvijetliti sve i svakog, pokušavajući na temelju takvog nalaza donijeti sud.

NEVIDLJIVI, A OPĆEPRISUTNI VLADAR


Najlakše bi bilo pobrojati što je sve preskočeno, a moralo se naći u seriji. Takva kritika nikada nije dokraja fer. U glavi scenarista vjerojatno je Tito bio baš onakav kakvim ga prikazuje: kao nadnaravni, nevidljivi, a općeprisutni vladar. Ako je iz treće epizode gdje je se u staljinističkim čistkama likvidiralo maršala Timošenka, da bi on 'uskrisio' u četvrtoj kao osloboditelj Srbije, Beograda i Vojvodine (što je bio), valjda se slično svojstvo moglo pripisati i maršalu Titu. Stoga je, čini mi se, poštenije pobrojati ono što je pokazano.

Četvrta priča obradila je rat u dahu, uz dva igrana prizora u čiju vjerodostojnosti možemo temeljito sumnjati. Ono što zasigurno znamo jest to da Herta Haas, glavna junakinja susreta s Davorjankom Paunović, očito vrlo grubom i prostom, nije, kako se tvrdi, na Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajce došla sa slovenskim partizanima, jer je tek malo prije toga razmijenjena u Hrvatskoj, pa ju je u Bosnu i doveo Vladimir Velebit. O tome je Velebit sam govorio i pisao. Uz Tita je bila i kad je ranjen na Sutjesci, no zašto bi se time opterećivali gledatelji, kad čak ni taj detalj nije spomenut – u seriji o Titu!

Postoji i važan film jednog hrvatskog redatelja Stipe Delića u kojem je Relja Bašić glumio britanskog majora Stewarta, koji je, eto, baš poginuo u Hertinoj blizini dok je ona bila u blizini Tita. Herta je iz Jajca doista otišla u Sloveniju. Titu je rodila sina Mišu, a poslije rata u Beogradu je s jednim Makedoncem zasnovala novi brak, bila na važnim, visokim dužnostima. Možda se i nju, a umrla je tek prije nekoliko mjeseci, moglo ponešto pitati, nije bila zatvorena za medije.

Svjedočenje generala Ivana Miškovća - Brka o jednom partijskom sastanku u blizini Slavonskog Broda tridesetih godina vjerojatno je zgodno zbog atmosfere. Doduše, ono pokazuje neobičnu demokratičnost među hrvatskim komunistima koji su još tada otvoreno propitivali Staljinove odluke. Problem je samo to što je glavni prijepor, činjenica da je vođa prve socijalističke države Staljin napao malu Finsku 30. studenog 1939, a ne 1938. kako je sastanak datiran. Ili je svjedočenje nevjerodostojno ili je trebalo postaviti pitanje Brku o čemu je riječ ili je, bilo bi to korektno prema većini, sve trebalo izbaciti. Svakako je napad na 'malu Finsku' da bi se osiguralo obrambeni parametar oko Lenjingrada trebalo objasniti u svjetlu pakta Molotov-Ribbentrop, koji, očito, nije uvjerio Staljina da je sa zapada i od nacista baš siguran.

Peta zemaljska konferencija KPJ održana je u Dubravi, tada još zagrebačkom predgrađu 1940. Vlasnik kuće u seriji se spominje kao 'režimski čovjek'. Možda se moglo navesti da je on bio otac čuvenog hrvatskog kipara, kasnije akademika HAZU, Dušana Džamonje. Naprosto je to zgodno, filmično, baš onako kako se uz činjenicu da je jugoslavenski ambasador u Berlinu Ivo Andrić, koji je pomogao u sklapanju sporazuma kojim je Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu 1941, bio ne samo kasniji nobelovac, već i 'srpski pisac, a Hrvat iz Bosne' uz fotografiju snimljenu pred mostom u Višegradu. Što vrijedi za jednog, ne vrijedi za druge. Tako se Vinko Nikolić predstavlja samo kao književnik, mada je bio i visoki ustaški dužnosnik, pa urednik Hrvatske revije u emigraciji, šef Matice hrvatskih iseljenika u Republici Hrvatskoj nakon što je Hrvatska postala samostalna.

MATERIJALNE I LOGIČKE GREŠKE

Materijalne greške vjerojatno bi se izbjegle da je na scenarističkim poslovima angažiran stručnjak. Vrlo vjerojatno bi sve bilo bolje da je scenarij za projekt napisan prije no što se započelo sa snimanjem. Nije, naravno, jasno koliko su dugi bili razgovori s pojedinim sugovornicima, ali dvojim da se baš razgovaralo danima. Ipak, često su odjeveni u različita odijela i kravate različitih boja – i Pera Simić i Mitja Ferenc – pa izgleda kao da se sve snimalo u nekoliko navrata, iako se razgovara o istom. To je manji, tehnički problem, ono što najviše vide osobe od televizijskog zanata, a taj je ionako prilično jako okrnjen.

Još prije nekoliko godina, pedesetminutne su se emisije toliko jeftinije snimale i montirale na temelju arhivskog materijala. Kad su postojale mogućnosti da se jeftino snimi originalni materijal to se i činilo. Eto, primjerice u Hrvatskoj nacionalnoj knjižnici nalazi se kompletna zbirka antisemitskih plakata Nedićeve Srbije. Kad se već kao braća po holokaustu spominju ustaše i Nedić, možda se moglo snimiti ono što rijetko vidimo izvan depoa NSK? Očito sve poskupljuje, valjda je zato i serija toliko koštala. Sponzori, sponzori, sponzori, Ministarstvo kulture, Televizija, svi koji su nešto platili, očito nisu bili dovoljno izdašni da se snimi i ono najdostupnije. Valja zato nije ni angažiran barem jedan stručnjak s nekog od ukupno devet studija povijesti koji se financiraju iz hrvatskog proračuna (Osijek, dva studija u Zagrebu, Pula, Rijeka, Zadar, Split, doktorski studij u Dubrovniku i u BiH studij u Mostaru), jer bi valjda netko mogao razjasniti da je desant na Drvar bila sedma, a ne šesta neprijateljska ofenziva. Šestom je nazvana – gotovo pa ekskluzivno hrvatska – operacija kojom su Nijemci nakon povlačenja Talijana preuzeli prostore koji su bili Italija.

Daleko bi zato potrebnije bilo objasniti logičke greške. Što se to od druge-treće minute u četvrtoj priči dogodilo s Hrvatima koji su u Vladku Mačeku imali izvanrednog vođu koji je uspio riješiti da Hrvati dobiju lisnicu u vlastitom džepu, da se narod naoruža, da se povijesne pokrajine ujedine – doduše uz prešućivanje da je postao potpredsjednik kraljevske vlade – da bi onda već u 16. minuti bili toliko oduševljeni razvrgnućem unitarne tvorevine Jugoslavije? To se čini puno više od puke nepreciznosti.

BLEIBURG I (PRE)HLADNI RAT

Šesta priča započela je povijesno toliko netočnim opisom Hladnog rata da se čovjek smrzne. Winston Churchill nije bio britanski premijer u vrijeme kad su Britanci gubili kolonije. One u Aziji izgubili su nakon što je prvi puta bio šef vlade (do 1945); one u Africi nakon što je odstupio drugi puta (1955). Naime, Afrika je engleska uglavnom do početka 1960-ih. Pomalo plaši ovaj previd, jer bi se moglo očekivati da se u seriji o Titu govori o Pokretu nesvrstanih zemalja, dakle i Africi. Isto tako, željezna zavjesa se preko Starog kontinenta nije spustila tek tako, odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Bio je to proces u kojem su komunističke partije izgubile izbore u Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Kralj je u Rumunjskoj sve do 1947. Željezna zavjesa koja se povukla od Szczecina do Trsta, jest spomenuta u govoru tada već bivšeg britanskog premijera Winstona Churchilla 1946, ali šteta da se baš u seriji o Titu ne navede kako je pred američkim predsjednikom Trumanom u čuvenom govoru spomenut tek generalisimus Staljin i – maršal Tito.

Snimci dvojice mladih, mobiliziranih partizana Ive Križanca i Ive Barešića Tadića koji su svjedočili likvidacijama oko Maribora, vrlo su potresni, iskreni, detaljni. Takvih je priča puno, mnoge su davno zapisane, najprije u emigraciji, kasnije u zemlji. O tome se trebalo pitati povjesničarku koja je magistrirala na literaturi o Bleiburgu. Jasno je da se Bleiburg nije mogao dogoditi bez Titova znanja. Možda se jedino trebalo objasniti što je scenarist mislio tvrdnjom da taman eto, kada se sve uspjelo 'relativizirati', pronađena je Huda Jama, prošle 2009. godine? Tko je i što relativizirao? Oni koji nisu financirali projekte istraživanja žrtava rata i poraća ili oni koji ih nisu izveli? Možda se monsinjora Vladimira Stankovića moglo pitati što je mislio kada je spomenuo da je Kutina, inače grad od jedva pet tisuća stanovnika krajem rata, imala 'dobro hrvatski orijentirano' građanstvo, za razliku od onih koji su bili po okolnim šumama? Tko su ti iz šuma? Ima li među njima Hrvata? Možda se i scenarist trebao pitati misli li da su rasni zakoni uvedeni u NDH 'kao obveza prema Hitleru' i jesu li i ubojstva i, kako kaže, 'progon' Srba i ostalih, bili tako zdušno izvođeni samo zbog nametnutih obveza?

Od slovenskih sugovornika, osim dvoje povjesničara, govorio je i prvi predsjednik samostalne Slovenije Milan Kučan. Možda se negdje u arhivi mogla pronaći i koja izjava prvog hrvatskog predsjednika o tim zbivanjima, pa je šteta što ga scenarist nije iskoristio. U svjetlu svega, posve je svejedno jesu li u Splitu održani crkveni sabori na kojima je prisustvovao kralj Tomislav i je li Zvonimirova kruna – a to je navodno kruna sramote režima Ante Pavelića – ponuđena kao simbol hrvatske državnosti princu iz talijanske dinastije. Možda je Tomislav II iz savojske dinastije i bio 'mizeran' kakav mu je epitet dan. Kako po prijestolje i krunu nije želio ni doći, očito da je o 'svom narodu', pa i imaginarnoj kruni, mislio još gore.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još