Hrvatska KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Prvomajska bruka hrvatskih sindikata

Umjesto da sindikati budu korektiv hrvatskog kapitalizma, koji je čak i njegov otac Franjo Tuđman potkraj života nazivao grabežnim i razuzdanim, oni su se lijepo ugradili u njega. Oni su kao babe zakukali da ih Kosorova nije obavijestila i uključila u najnovije mjere gospodarskog oporavka – i to je sve što su ti raspikuće ugleda sindikata bili u stanju reći. Nasuprot tome, škverani iz 3. maja nude zbiljsku alternativu Vladinim mjerama

Moram priznati da sam se uhvatio za stolac da ne padnem pročitavši to. Kada su prije nekoliko tjedana radnici brodogradilišta 3. maj organizirali masovni prosvjed u središtu Rijeke, iznijevši antologijski zahtjev da se škver preda njima na upravljanje, najveći hrvatski sindikat, SSSH, spremno ih je podržao. Smjesta je obećao da će animirati sve sindikate da prvomajski sindikalni prosvjed bude nastavljen koncem svibnja generalnim štrajkom, ako Kosoričina vlada ne sjedne i ne popriča s trećemajskim radnicima.

Što, kako, gdje, uputio sam samome sebi ubojiti rafal pokajničkih pitanja. Moram, naime, priznati da sam uvijek gajio duboku skepsu prema sindikatima, a to da bi oni mogli organizirati generalni štrajk, što im nije uspjelo ni minute u ovih dvadeset godina, isključivao sam koliko i mišljenje da je Zemlja ravna ploča. I tako sam u skrušenom samoispitivanju proveo nekoliko narednih mučnih tjedana. A onda se sve preokrenulo. Najavljeno prvomajsko jedinstvo sindikata raspalo se i prije nego što je došlo do slova 'j', jer SSSH Ane Knežević ne želi u prosvjedu Ribićevu Maticu sindikata javnih i državnih službi zbog stavova koje je iznijela o Zakonu o radu.

CROPIX / Bruno Konjević
Sindikalni vođe se svako malo svađaju i mire
Vilim Ribić
nije se dao iznenaditi, nego je odmah uzvratio da Matica tamo ne bi došla ni da je zovu, jer ne želi biti viđena u istom društvu sa ženom koja je nedavno osuđena na godinu dana zatvora, uvjetno na tri, zbog financijskih malverzacija. Ribić puca na sudsku presudu kojom je Kneževićka nedavno osuđena jer je iz fonda sindikalne pomoći zadržala za svoje ćari 25 tisuća kuna, što ona smatra sitnicom koja nije vrijedna spomena. Čak se javno pobunila da tko je vidio da ona dobije isto koliko i HNS-ovac Srećko Ferenčak kojem je suđeno za pronevjeru milijuna kuna (propustila je jedino spomenuti da je ovome odrezana bezuvjetna kazna).

Kada malo promisliš, novac koji je zamračila predsjednica SSSH-a zbilja i nije veći od krušne mrve. Jer, najveće sindikalne centrale doslovce plivaju u parama, o čemu dovoljno govori još jedna tužba za koju će morati odgovarati Kneževićka. Po toj tužbi, gospođa je u Splitu prodala nekretninu u vlasništvu države, ona pišti da je sindikalna, vrijednu preko 600 tisuća eura, dakle blizu 4,5 milijuna kuna. Zanimljivo je da Ribić ovo ni slovom ne spominje, što na prvi pogled jako čudi, ali na drugi baš nimalo. Sve, naime, postaje jasno kada znaš da su prije nekoliko mjeseci mediji provalili tajenu informaciju da sindikati iz Ribićeve Matice planiraju izgraditi sindikalni dom na neshvatljivih, zastrašujućih 5600 kvadrata, na osam etaža.

Već su kupili i zemljište na carskoj lokaciji iza Ciboninog tornja, i za to pljunuli jednako neshvatljivih 14 milijuna kuna. Čekaj, čovječe, odakle tolika lova, pitali su Ribića zblenuti novinari i dobili nevoljki odgovor da su priljevi od članarine solidni, pa kada to nije bilo dovoljno uvjerljivo, rečeno je da Matica ima zaradu i od ulaganja u investicijske fondove. Dakle, hrvatski sindikati maste brk na neoporezivim dividendama od kapitalnih ulaganja, što će reći na način kako to rade kapitalistički 'gazde', a ne radnici, njihovi članovi, koji taj neubrani porez moraju po logici stvari nadoknaditi.

Naši radnici ulaze u tvornice

Ne znam jesmo li se dobro razumjeli. Umjesto da sindikati budu korektiv hrvatskog kapitalizma, koji je čak i njegov otac Franjo Tuđman potkraj života nazivao grabežnim i razuzdanim, oni su se lijepo ugradili u njega. Tu im je baš fino. U takvoj situaciji i jučerašnji jednosatni štrajk koji je u organizaciji SSSH-a obuhvatio ne više od pet-šest posto zaposlenih u zemlji smatra se uspjehom, i to, priznala je sama Kneževićka, iznenađujućim uspjehom, što će reći da je tu veću ulogu imao revolt ljudi nego snaga sindikata. Ta snaga rapidno pada, što pokazuje golemo osipanje članstva, i jasno je da ovakvi sindikati ne samo da više ne predstavljaju radnike, nego bi u skoroj budućnosti mogli doći i u sukob s najsvjesnijim dijelom njih.

Jer, ovi se sve više senzibiliziraju za borbu za najvišu razinu radničkih prava, čak ponovno izlaze s parolom 'tvornice radnicima' (od čega se sindikalnim glavešinama tresu gaće), a kada im se predbaci da je to neustavno vraćanje radničkom samoupravljanju, mirno priznaju – da baš to hoće. Upravo to je slučaj s 3. majem, gdje radnici traže da se brodogradilište preda na pet godina njima, a ima znakova da se hereza širi i drugdje, što se vidi po jednom karakterističnom detalju, koji nećete vidjeti drugdje u Europi. Ondje radnici u štrajku okružuju upravne zgrade, ali ne ulaze u njih, čime praktički priznaju da tvornice ne pripadaju njima nego onima unutra.

Kod nas je obratno. Radnici zauzmu upravu, ne dajući direktoru i menadžmentu unutra (što smo vidjeli i u najnovijem slučaju Poljoprerade), čime šalju poruku da je tvornica njihova. Zanimljivo je da se isto dogodilo i na Filozofskom u Zagrebu, koji je u Europi stekao reputaciju zrele i osmišljene studentske pobune, pa se može reći da se u Hrvatskoj zbiva nešto novo. Nešto što kopljima nadrasta skromni ugled zemlje u inozemstvu. Da je tako, potvrđuje i činjenica da štrajkovi u Hrvatskoj nemaju za cilj samo isplatu plaća ili zadržavanje radnih mjesta – dakle puko kruhoborstvo – nego i zadržavanje proizvodnje.

Tako škverani u Rijeci otvoreno sumnjiče Kosoričinu vladu da je pristala na zahtjev Bruxellesa da se likvidiraju hrvatska brodogradilišta. A kako drugdje (Francuska, Poljska) ponovno podržavljuju brodske navoze i tako ih spašavaju od propadanja, u tome se vidi skidanje gaća pred konkurentskim europskim brodogradilištima i pred samom Europskom unijom.

Kada pokušaš u istu rečenicu s ovim staviti hrvatske sindikate, ne znaš bi li se smijao ili plakao. Oni su kao babe zakukali da ih Kosorova nije obavijestila i uključila u najnovije mjere gospodarskog oporavka – i to je sve što su ti raspikuće ugleda sindikata bili u stanju reći. Nasuprot tome, škverani iz 3. maja nude zbiljsku alternativu Vladinim mjerama.

To je obnova i preporod proizvodnje, umjesto da drugi proizvode, a mi samo uvozimo, čime će i potreba za rigidnom štednjom – na što se te mjere svode – prestati biti ovako mahnita kao sada.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još