U prošlotjednom prijeporu Vlade i poljoprivrednih proizvođača temeljni kamen spoticanja bilo je različito tumačenje visine i prava na poticaje za poljoprivrednu proizvodnju. Vlada tvrdi da joj postojeći zakon o državnim potporama u poljoprivredi omogućuje da iznos poticaja koje duguje za prethodne dvije godine smanji sukladno financijskim mogućnostima. Ona je, pravno gledano, posve u pravu! Uz najavljeni rez od 40 posto, na pliticu pregovaračke vage velikodušno je još dodala i neka davanja 'u naturi'.
No s motrišta poljoprivrednika, ovo je najveća moguća nepravda. Zašto? Na nedavnim parlamentarnim i lokalnim izborima i u vrtlogu političkih previranja, vještim političkim mešetarima, poljoprivreda i leđa seljaka poslužili su kao odlična odskočna daska kojom su se vinuli visoko kako ni sami vjerojatno nisu sanjali.

Poneseni i zavedeni posve nerealnim obećanjima zlatoustih političara, a na krilima njihovih, naizgled povoljnih i smislenih operativnih programa, kapitalnih ulaganja i drugih mjera kojima je država poticala visoka ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju, seljaci su naivno ušli u prevelike investicije. Zadužili su se kod bešćutno poslovnih banaka i ušli u gotovo robovlasničke odnose s velikim prehrambenim sustavima i trgovačkim kućama koje im sustavno ruše otkupne cijene i plaćaju s velikim zakašnjenjem. A svo to vrijeme naivno računajući na pravovremen povrat novca iz kapitalnih ulaganja i visinu potpore koji su im politički komesari obećavali na stranačkim mitinzima i u lokalnim krčmama.

Sada ih ti isti ljudi, i to pravno posve utemeljeno, uvjeravaju da je obećano nemoguće izvršiti, da su seljačka očekivanja nerealna i da njih nikakav zakon ni ugovor ni na što obvezuje. Pritom, dakako, zaboravljaju na postojanje 'moralnog društvenog ugovora', na činjenicu da se časni i odgovorni ljudi, kao što to reče i predsjednik Josipović, drže svojih obećanja.

Uskoro nova eksplozija

Najnovije vijesti ukazuju na to da je između Vlade i seljaka ipak postignuto kompromisno rješenje. Kompromis je u ovakvim okolnostima nužan i dobrodošao. No, u ovom slučaju se čini da je on ipak samo privremen i da će potisnuti problem eksplodirati na sasvim novom, neočekivanom mjestu - u pregovorima s EU-om. O čemu je riječ? Na potpore u poljoprivredi otpada čak 40 posto sveukupnog budžeta EU-a. EU, jednako kao i Hrvatska, radije potpomaže poljoprivrednike negoli, recimo, postolare, dimnjačare, frizerke ili taksiste.

Poljoprivrednici zaslužuju i dobivaju pomoć poreznih platiša zbog tri razloga. Zato što proizvode hranu, koja je strateški proizvod za svaku zemlju. Zato što postojeće cijene poljoprivrednih proizvoda ne uključuju brojne ekološke i društvene troškove, uslijed čega su toliko niske da često ne pokrivaju trošak proizvodnje. I konačno, zato što je poljoprivreda ključna za očuvanje prirode (biološke raznolikosti) i okoliša, poglavito u borbi protiv klimatskih promjena. Nedvojbeno je, dakle, da društvo treba - i da je voljno platiti poljoprivrednika. No prema načelima Zajedničke poljoprivredne politike EU-a, poticaje je dopušteno isplatiti isključivo izravno proizvođaču. Dakle, ni kroz kakav repromaterijal, olakšice na zakup zemlje i ostale mehanizme koji rasterećuju državu te pune proračun industrije i trgovine.

Europska komisija će zacijelo reagirati na ovaj novi sporazum. Isplata poticaja na način dogovoren između Vlade i seljaka protivna je poljoprivrednoj politici EU-a, a 'skrivene' subvencije u vidu repromaterijala umanjuju konkurentnost poljoprivrede Europske unije. Osim toga, bit će zanimljivo vidjeti hoće li i proizvođači repromaterijala iz EU-a imati jednako pravo natjecanja za korištenje ovih novih subvencija kao i hrvatski te, u slučaju da to ne bude tako, kako će reagirati Europska komisija. U konačnici, dakako, postavlja se i pitanje kojim novcima će država u besparici platiti obećani repromaterijal. I hoće li narediti Petrokemiji da seljacima besplatno podjeli mineralna gnojiva, što bi značilo njezinu propast?!

Ukratko, čini se da ćemo uskoro, umjesto seljaka, na cesti imati 2.500 odlično organiziranih radnika Petrokemije i da će Hrvatska i dalje čvrsto držati mjesto europskog vicešampiona u potrošnji mineralnih gnojiva po hektaru. A to ćemo platiti najskupljom mogućom cijenom – jalovim, kiselim tlom s još manje humusa i vode. Dakako, na radost uvoznika hrane, većina kojih spada u jedan posto najvećih korisnika poticaja na koje otpada nevjerojatnih 38 posto ukupnih poljoprivrednih poticaja (daleko više nego igdje u EU-u). Ovi su ujedno i najveći zakupnici državnog poljoprivrednog zemljišta, a nerijetko i sami trguju repromaterijalom. Njima dogovoreno savršeno odgovara jer će još više ojačati njihovu moć. Njih nismo vidjeli na seljačkim barikadama. Oni su, čini se, ionako znali da će 'mali seljaci' i političari i ovaj put glasati za njih!