Hrvatska KOMENTAR MARKA PEROŽIĆA

Civilno društvo – natrag u garažu!

Zanemari li se romantika SMS-ilegale i last minute samoorganiziranja, najzanimljivija stvar po stanje civilnog društva u Hrvatskoj vezano uz slučaj Varšavska jest to kako je Varšavska ulica zapravo pala prije petnaestak godina - a brani se tek danas

U vremenima raspršene političke odgovornosti, prosvjedi poput onih u i oko Varšavske nemaju svjetlu budućnost. Građansku svijest, očito, ne stimuliraju suviše apstraktne stvari poput demokracije ili nekih drugih plemenitih ciljeva. Da bi se ljudi mobilizirali, nužan im je jasan 'neprijatelj' i polarizirani odnosi: ovdje 'Mi', a tamo 'Oni'. Nestajanjem takvog jednoznačnog ideološkog konteksta kao da je nestala i moć suprotstavljanja političkoj samovolji. Koje su današnje vrijednosti hrvatskog društva? Je li to socijalna politika? Jesu li to radnička prava? Želimo li liberalno društvo s liberalnim tržištem? Smatramo li da su radnici i poslodavci neprijatelji ili mogu imati zajedničke ciljeve? Mnogi još nisu na čistu s tim pitanjima, a dok odgovori izostaju, građanskoj je inicijativi puno pametnije tražiti da se sa njima solidariziraju odvjetnici koji bi pristali odraditi čitav slučaj Varšavske pro bono, nego potpuno ravnodušni, u najboljem slučaju rezignirani građani. Jer problem Varšavske, kako je sada postavljen, pravne je prirode, a ne pitanje građanskih prava.

Kako je moguće da na isti oblik nepravde kakav se manifestira i danas na primjeru Varšavske ulice - a radi se o političkoj samovolji - 1996. godine na Trg iziđe sto tisuća ljudi, a da se u Varšavsku slije tek nešto više od tisuću? Izmijenjeni kontekst, a ne veljački snijeg. Kada je neprijatelj bio ideološki suprotstavljen i utjelovljen primjerice u Tuđmanu, nije bilo važno jeste li po uvjerenju liberal, socijalist, anarhist, punker, teta u vrtiću ili student. Tko je danas 'neprijatelj'? To nisu ni Bandić ili Horvatinčić koji bi gradili, Zelena akcija i Pravo na grad koji to ne bi dali, Žutelija i Kuljiš koji bi pisali ili Urša Raukar koja (koliko mogu znati) možda ima, a možda i nema bespravno sagrađenu garažu. To su stvari koje većinu ne bi potakle ni da se prisjete vlastite dozvole o gradnji kuće, a kamoli da se zbog toga dođu solidarizirati i negodovati.

Sva ova navedena imena za javnost simboliziraju neke pozitivne i neke negativne osobine, na temelju kojih se onda s njima solidariziramo ili ne, no te se osobine međusobno preklapaju i nisu nam toliko jednoznačne da bismo se mogli jasno opredijeliti. Suština problema, koji je širi od donjogradskog bloka, je demokracija, civilno društvo i medijska kultura, te radi njih treba stajati u živim zidovima i sličnim građevinskim formacijama, a to, gdje bi trebalo zamiješati žbuku i postaviti rampu, bolje je ostaviti za raspravu uz kavicu.

Što se današnjih prosvjednika tiče, osim frizura i stila odijevanja, glavni prigovor koji im je upućen odnosi se na porijeklo novca kojim financiraju kampanje. Stvar je vrlo jednostavna. Da, točno, civilno društvo moralo je u prošlosti ući u neprincipijelnu koaliciju s privatnim kapitalom i nacionalističkom politikom kako bi preživjelo povlačenje stranog novca kao što je bio Sorosev. To je općepoznata činjenica i tu priča staje. I danas je taj novac dijelom prisutan, ali to nema nikakve veze s meritumom stvari. Tako je skoro svugdje, pa i kod nas. Inzistiranje na tome bespredmetno je cjepidlačenje kojim se samo odvlači pažnja. No da civilne udruge danas imaju i višestruko veći budžet (što žele i oni, a želim im i ja), imali bi samo znatno organiziranije akcije, ali zanemarivo više simpatizera - ako i toliko. Indiferentni i apatični građani pravi su problem Varšavske, a ne poduzetni altruisti Tomo i Milan.

Voljeli mi kapitalizam ili ne, većina nas živi u skladu s njime. Znamo da je neozbiljno pljuvati po privatnom kapitalu samo zato što je privatan i da se time ne postiže apsolutno ništa. Potrebno se upitati kako i kamo kapital ide, pa bio on privatan ili javan. Ali koga to briga? Pretpostaviti da je u društvenom uređenju gdje svatko gleda svoja posla moguće skrenuti pozornost na još jednu garažu potpuno je nepromišljeno. Mnoga, nekima ključna pitanja, drugima su iznimno sporedna. Što vi mislite o ljudima koji nose krzno? Iako će mnogi imati i o tome mišljenje, zapravo vas se to i ne tiče previše. Nekima vitalno pitanje, koje drugi ni ne primjećuju. Ako će vama ta garaža olakšati život, zadnja stvar kojom ćete se opterećivati je stupanj urbanističke integriranosti sa starom gradskom jezgrom - pa makar pred vas rasprostrli 130 skica, planova i argumenata protiv. Ima još sličnih primjera. Što mislite o zabrani prosvjeda na Markovu trgu? Jeste li spremni izići na ulice zbog uvjeta u prihvatilištu za tražitelje azila? Da, znamo da sve to nije u redu, ali… eh…

No i onome koji parkira u centru grada i onome koji gradom samo želi šetati, bilo u krznu bilo u eko-koži, u istoj mjeri treba biti važno to da živi u demokratskom društvu u kojem postoji građanska inicijativa i o kojoj mediji ne pišu huškačke tekstove. Nitko pri zdravoj pameti, bez obzira gdje on parkirao, neće reći da bi radije živio u totalitarnom društvu. Rezidue totalitarizma naš su jedinstveni zajednički neprijatelj koji se uspješno skriva iza partikularnih interesa bez obzira na njihov ideološki predznak. Ako to nismo u stanju prepoznati, nema te sile ili građanske akcije koja bi skupila znatniji broj prosvjednika spremnih izići na ulicu protiv nepravde. I dok se razgovor ugodni zadržava na garaži, prolazu, livadi ili čemu god, bageri polako, ali sigurno zagrijavaju motore, policija maršira, a kontejneri lebde i nestaju nad Varšavskom poput snježnih pahulja.

Prosvjedi u Varšavskoj bolni su i dugotrajni, a uspjeh im je upitan. Teze su zamijenjene: problem demokracije, medija i civilnog društva postao je problem garaže i prolaza koji to nije. Eventualni neuspjeh prosvjednika nalazi se isključivo u tome što su njihovi napori koji ističu suštinski problem samo sporedni argument. Isto tako, uzrok eventualnog uspjeha investitorskog projekta nije u novcu koji je omogućio projekt. Taj i sličan novac nije kupio političare, nego sve nas. Koliko je taj proces, ukupno gledano, zaista bio demokratski, pravi je problem na koji se ne pokušava ni dovoljno glasno odgovoriti, ni dovoljno jasno postaviti. Ako se mene pita, mijenjam Varšavsku za civilno društvo, umjesto Varšavske s društvom u kojem postoje civilne udruge, ali u kojem nema građanske svijesti. A vi?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još