Da, ako se kani provoditi pravo, jedini put vodi kroz institucije i procedure, a ne krozpolitičku volju i velike geste jakih pojedinaca. Ali što pokreće institucije i njihovemehanizme? Ljudi – odgovorit će svatko, i to ne ljudi općenito, nego one konkretnepojedinke i pojedinci na odgovornim funkcijama. Stoga i jest važno pitanje tko će nam bitinovi/stari državni odvjetnik. Ali čekaj, ako su presudni ljudi, zašto onda govorimo oinstitucijama?

Upravo ova uvodna pitanja rječito govore da se sadašnje dileme o reizboru MladenaBajića kao glavnog državnog odvjetnika ili pak o traženju novoga ne mogurazriješiti samo biranjem 'prave' osobe, a da se ne propita što je sa sadašnjim sistemom.Institucije koje bi u svim poznatim i nepoznatim mutnim poslovima trebale 'raditi svojposao' mnogobrojne su i raznovrsne: od policije, financijske revizije i drugih koji morajuustanoviti činjenice i prikupiti dokaze, do sudova koji moraju odvagnuti njihovuvjerodostojnost te, čuvši sve strane, odlučiti je li zakon prekršen i kakva treba bitisankcija. U središtu, na svojevrsnom raskršću, nalazi se upravo javno tužiteljstvo i/ilidržavno odvjetništvo. Ono pokreće izvide i daje naloge policiji ili na osnovi prvihpolicijskih uvida odlučuje ima li razloga da se istražuje moguća krivica, ono provodiistragu i podiže optužnicu, mora je uvjerljivo potkrijepiti i na koncu zastupati pred sudom.

Sud i policija nemoćni bez DORH-a

Taj središnji položaj nije tek mjesto u prostoru, nego funkcija o kojoj presudno ovisi kakoće se i koliko goniti i rješavati dobar dio kriminala u jednom društvu. Sud može postupatisamo na osnovi onoga što mu pruži tužiteljstvo. Ako javni tužilac pred sud ne izađe soptužnicom, sam sud ne može čak ni znati da je bilo nekog prljavog posla; ako je optužnicaslaba, sud i opet ne može ništa, čak ni ako suci zaključe da tu ima nečega. S druge strane,ako policija ili revizija i pronađu sumnjive stvari, ali državno odvjetništvo ne pokreneistragu, opet – ništa.

Pokretanje krivične istrage i podizanje optužnice je, kaže zakon (i to ne samo jedan), ipravo i dužnost državnog odvjetnika. Povećana živost s kojom Bajićeva ekipa posljednjihmjeseci rabi to svoje pravo i vrši dužnost izazvala je oprečne reakcije. Nova šefica Vladeponosno govori o pohodu na korupciju i o nestanku 'nedodirljivih', rejting joj u javnostiraste, dok mediji veselo ili zlurado broje visoko rangirane glave u istražnom zatvoru. Alinedugo zatim kritični su komentatori, pa za njima i glavna opozicijska partija, počelipostavljati očevidno pitanje: otkud odjednom sva ta tužiteljska agilnost tek sada? Sumnjive'javne' nabave, ugovori bez pokrića, prelijevanje golemih novčanih iznosa, povlaštenitretman i svi drugi oblici 'privatno-javnog partnerstva' – barem ono što se dosad o njimajavno saznaje – trajali su godinama, obuhvaćali velike državne firme i šire mreže korisnikai svakome je jasno da je dobar dio hrvatske 'povijesti beščašća' protekao u relativno mirnojkoegzistenciji s danas tako djelotvornim javnim tužiteljem.

Bajić u džepu vladajućih

Prava se djelotvornost, doduše, tek mora potvrditi u pravomoćnim presudama, ali ni na raziniistraga, optužbi i pokrenutih suđenja dosad nismo doživjeli ovakav spektakl. Ako može sada– kako to da nije moglo do sada? I sam je ministar pravosuđa potvrdio da su Bajiću sadaodriješene ruke, iz čega nije bilo teško zaključiti da su mu dosad bile vezane. Za ciničanstav spram politike i cijelog sistema kakav kod nas već odavno prevladava – ništa novo; pa'jasno' da je državni odvjetnik u džepu onima koji vladaju državom. No s tim je, kao i sdrugim ciničnim sudovima, nevolja u tome što mogu biti sto posto točni, ali to ništa nepomaže. Jer kakvo bismo sad rješenje trebali izabrati? Novog čovjeka? U redu, sigurno ihima, samo ih treba potražiti. Ali zar će cijela struktura provedbe prava i opet ovisiti teko osobnom integritetu i hrabrosti čelnog čovjeka (i šačice najužih suradnica i suradnika)?

Mnogo puta citirana Brechtova rečenica ipak i dalje važi: Nije nesretna zemlja koja nemaheroja, nego ona kojoj su heroji potrebni.
Ne može se i dalje zanemarivati pitanje kakav je to sistem uvjetovao da jedan, po općem sudu,sposoban tužitelj dugo pasivno tolerira sistemski kriminal. Tu nas pak čeka paradoks:Hrvatska ne pripada među države u kojima je javno tužiteljstvo dio izvršne vlasti, u njoj jeDržavno odvjetništvo 'samostalno i neovisno pravosudno tijelo'. Kao takvome, dodijeljena muje i zaštita od prisile: zabranjen je 'svaki oblik utjecaja, a posebno svaki oblik prisileprema državnim odvjetnicima'. Bajiću, prema tome, nije manjkalo formalnih uvjeta da djelujesamostalno; samo što to u 'tranzicijskim' zemljama nije nikakva garancija jer političariće, dakako, pritiskati, a formalni sistem neće djelovati sam od sebe. Što nedostaje?Društveni kontra-pritisak. Ali on se ne smije usmjeriti na tužiteljstvo jer to bi bilaopstrukcija pravde i prisila nad pravosudnim dužnosnikom.

Što s pozicijom državnog odvjetnika

Zbog toga je glavni dobitak iz onoga što se događa posljednjih mjeseci ne to što jepokrenuto toliko i toliko postupaka, a remetinečki zatvor obogaćen za toliko i tolikoVIP-gostiju, nego to što je prestala javna rezignacija i osjećaj nemoći pred poslovičnom'hobotnicom'. To što se raznorazni akteri sistemske korupcije više ne osjećaju zaštićeni,pa će neki radije prekršiti omertà; to što će biti nešto manje onih koji misle danema nikakva smisla prijaviti zloporabe kojima svjedoče i to što istraživačko novinarstvopostaje nešto više od nošenja glave u torbi i/ili njegovanja intimnih odnosa s centrima ihkojih se selektivno i smišljeno pušta da ponešto iscuri.

Što učiniti – ne s Mladenom Bajićem, nego s pozicijom državnog odvjetništva? Od formalnesamostalnosti nije bilo koristi. Mnoge države drže tu funkciju u domeni pravosudnogvladinog resora, a indikativno je da je i novoizabrani predsjednik IvoJosipovićujednom od prvih intervjua nakon izbora iskazao sklonost upravo prema takvoj mogućnosti.Na taj bi način javni tužitelj odgovarao ministru. Tu, doduše, postoji opasnost da zaistabude sveden na državnog pravnog zastupnika (što DORH, istina, i sada radi), i da zanemaridrugu polovicu svoje uloge, da u ime javnog dobra, iskazanog kroz pravo, po službenojdužnosti goni sve koje treba - pa i državu. To je moguće, ali nije li to ono što već imamo?Time bi, s druge strane, postala transparentnija politička odgovornost, pa bi za javnostnastala legitimna mogućnost kritike i pritiska kada se uoče pristranosti i zloporabe.Štoviše, i jedan posebno kvalificiran zastupnik interesa javnosti, pučki pravobranitelj,dobio bi pravo nadzora, upozorenja i sugestija, što je ovlašten činiti prema upravi, ali nei prema pravosuđu.

Stvar, dakle, nije baš sasvim jednostavna i dobro bi došla nešto ozbiljnija javna diskusijakao uvod u sistemske promjene. Ona bi odgovornim funkcionarima mogla uputiti dobre pouke,ali je nužno da i javnost iz toga nešto nauči: ne radi se o 'ljudima', kao ni o prazniminstitucionalnim ljušturama; i jedne i druge treba učiniti što boljima, ali ništa bezstalnog kritičkog motrenja i javne kritike. Ne vrijedi oduševljavati se nekim osobama, kaoni kriviti ih za sve. Treba im naprosto stalno puhati za vratom, ali i razumjeti štočine.