Hrvatska KOMENTAR SRĐANA DVORNIKA

Bajić mora odgovarati ministru Šimonoviću!

'Neka institucije pravne države rade svoj posao' – ova je mantra, prevaljena stotine puta preko usana baš onih koje se nekim čudom najčešće spominje u vezi s mutnim poslovima, dobila zasluženo mjesto na top listi hrvatskih besmislica. Besmislica? A što bi drugo u pravno uređenoj državi imale činiti institucije? I kome bi to trebalo povjeriti bistrenje mutnih poslova ako ne nadležnim institucijama i njihovim regularnim procedurama?

Da, ako se kani provoditi pravo, jedini put vodi kroz institucije i procedure, a ne kroz političku volju i velike geste jakih pojedinaca. Ali što pokreće institucije i njihove mehanizme? Ljudi – odgovorit će svatko, i to ne ljudi općenito, nego one konkretne pojedinke i pojedinci na odgovornim funkcijama. Stoga i jest važno pitanje tko će nam biti novi/stari državni odvjetnik. Ali čekaj, ako su presudni ljudi, zašto onda govorimo o institucijama?

Upravo ova uvodna pitanja rječito govore da se sadašnje dileme o reizboru Mladena Bajića kao glavnog državnog odvjetnika ili pak o traženju novoga ne mogu razriješiti samo biranjem 'prave' osobe, a da se ne propita što je sa sadašnjim sistemom. Institucije koje bi u svim poznatim i nepoznatim mutnim poslovima trebale 'raditi svoj posao' mnogobrojne su i raznovrsne: od policije, financijske revizije i drugih koji moraju ustanoviti činjenice i prikupiti dokaze, do sudova koji moraju odvagnuti njihovu vjerodostojnost te, čuvši sve strane, odlučiti je li zakon prekršen i kakva treba biti sankcija. U središtu, na svojevrsnom raskršću, nalazi se upravo javno tužiteljstvo i/ili državno odvjetništvo. Ono pokreće izvide i daje naloge policiji ili na osnovi prvih policijskih uvida odlučuje ima li razloga da se istražuje moguća krivica, ono provodi istragu i podiže optužnicu, mora je uvjerljivo potkrijepiti i na koncu zastupati pred sudom.

Sud i policija nemoćni bez DORH-a


Taj središnji položaj nije tek mjesto u prostoru, nego funkcija o kojoj presudno ovisi kako će se i koliko goniti i rješavati dobar dio kriminala u jednom društvu. Sud može postupati samo na osnovi onoga što mu pruži tužiteljstvo. Ako javni tužilac pred sud ne izađe s optužnicom, sam sud ne može čak ni znati da je bilo nekog prljavog posla; ako je optužnica slaba, sud i opet ne može ništa, čak ni ako suci zaključe da tu ima nečega. S druge strane, ako policija ili revizija i pronađu sumnjive stvari, ali državno odvjetništvo ne pokrene istragu, opet – ništa.

Pokretanje krivične istrage i podizanje optužnice je, kaže zakon (i to ne samo jedan), i pravo i dužnost državnog odvjetnika. Povećana živost s kojom Bajićeva ekipa posljednjih mjeseci rabi to svoje pravo i vrši dužnost izazvala je oprečne reakcije. Nova šefica Vlade ponosno govori o pohodu na korupciju i o nestanku 'nedodirljivih', rejting joj u javnosti raste, dok mediji veselo ili zlurado broje visoko rangirane glave u istražnom zatvoru. Ali nedugo zatim kritični su komentatori, pa za njima i glavna opozicijska partija, počeli postavljati očevidno pitanje: otkud odjednom sva ta tužiteljska agilnost tek sada? Sumnjive 'javne' nabave, ugovori bez pokrića, prelijevanje golemih novčanih iznosa, povlašteni tretman i svi drugi oblici 'privatno-javnog partnerstva' – barem ono što se dosad o njima javno saznaje – trajali su godinama, obuhvaćali velike državne firme i šire mreže korisnika i svakome je jasno da je dobar dio hrvatske 'povijesti beščašća' protekao u relativno mirnoj koegzistenciji s danas tako djelotvornim javnim tužiteljem.

Bajić u džepu vladajućih


Prava se djelotvornost, doduše, tek mora potvrditi u pravomoćnim presudama, ali ni na razini istraga, optužbi i pokrenutih suđenja dosad nismo doživjeli ovakav spektakl. Ako može sada – kako to da nije moglo do sada? I sam je ministar pravosuđa potvrdio da su Bajiću sada odriješene ruke, iz čega nije bilo teško zaključiti da su mu dosad bile vezane. Za ciničan stav spram politike i cijelog sistema kakav kod nas već odavno prevladava – ništa novo; pa 'jasno' da je državni odvjetnik u džepu onima koji vladaju državom. No s tim je, kao i s drugim ciničnim sudovima, nevolja u tome što mogu biti sto posto točni, ali to ništa ne pomaže. Jer kakvo bismo sad rješenje trebali izabrati? Novog čovjeka? U redu, sigurno ih ima, samo ih treba potražiti. Ali zar će cijela struktura provedbe prava i opet ovisiti tek o osobnom integritetu i hrabrosti čelnog čovjeka (i šačice najužih suradnica i suradnika)?

Mnogo puta citirana Brechtova rečenica ipak i dalje važi: Nije nesretna zemlja koja nema heroja, nego ona kojoj su heroji potrebni.
Ne može se i dalje zanemarivati pitanje kakav je to sistem uvjetovao da jedan, po općem sudu, sposoban tužitelj dugo pasivno tolerira sistemski kriminal. Tu nas pak čeka paradoks: Hrvatska ne pripada među države u kojima je javno tužiteljstvo dio izvršne vlasti, u njoj je Državno odvjetništvo 'samostalno i neovisno pravosudno tijelo'. Kao takvome, dodijeljena mu je i zaštita od prisile: zabranjen je 'svaki oblik utjecaja, a posebno svaki oblik prisile prema državnim odvjetnicima'. Bajiću, prema tome, nije manjkalo formalnih uvjeta da djeluje samostalno; samo što to u 'tranzicijskim' zemljama nije nikakva garancija jer političari će, dakako, pritiskati, a formalni sistem neće djelovati sam od sebe. Što nedostaje? Društveni kontra-pritisak. Ali on se ne smije usmjeriti na tužiteljstvo jer to bi bila opstrukcija pravde i prisila nad pravosudnim dužnosnikom.

Što s pozicijom državnog odvjetnika
?

Reuters
Ivo Josipović
Zbog toga je glavni dobitak iz onoga što se događa posljednjih mjeseci ne to što je pokrenuto toliko i toliko postupaka, a remetinečki zatvor obogaćen za toliko i toliko VIP-gostiju, nego to što je prestala javna rezignacija i osjećaj nemoći pred poslovičnom 'hobotnicom'. To što se raznorazni akteri sistemske korupcije više ne osjećaju zaštićeni, pa će neki radije prekršiti omertà; to što će biti nešto manje onih koji misle da nema nikakva smisla prijaviti zloporabe kojima svjedoče i to što istraživačko novinarstvo postaje nešto više od nošenja glave u torbi i/ili njegovanja intimnih odnosa s centrima ih kojih se selektivno i smišljeno pušta da ponešto iscuri.

Što učiniti – ne s Mladenom Bajićem, nego s pozicijom državnog odvjetništva? Od formalne samostalnosti nije bilo koristi. Mnoge države drže tu funkciju u domeni pravosudnog vladinog resora, a indikativno je da je i novoizabrani predsjednik Ivo Josipović u jednom od prvih intervjua nakon izbora iskazao sklonost upravo prema takvoj mogućnosti. Na taj bi način javni tužitelj odgovarao ministru. Tu, doduše, postoji opasnost da zaista bude sveden na državnog pravnog zastupnika (što DORH, istina, i sada radi), i da zanemari drugu polovicu svoje uloge, da u ime javnog dobra, iskazanog kroz pravo, po službenoj dužnosti goni sve koje treba - pa i državu. To je moguće, ali nije li to ono što već imamo? Time bi, s druge strane, postala transparentnija politička odgovornost, pa bi za javnost nastala legitimna mogućnost kritike i pritiska kada se uoče pristranosti i zloporabe. Štoviše, i jedan posebno kvalificiran zastupnik interesa javnosti, pučki pravobranitelj, dobio bi pravo nadzora, upozorenja i sugestija, što je ovlašten činiti prema upravi, ali ne i prema pravosuđu.

Stvar, dakle, nije baš sasvim jednostavna i dobro bi došla nešto ozbiljnija javna diskusija kao uvod u sistemske promjene. Ona bi odgovornim funkcionarima mogla uputiti dobre pouke, ali je nužno da i javnost iz toga nešto nauči: ne radi se o 'ljudima', kao ni o praznim institucionalnim ljušturama; i jedne i druge treba učiniti što boljima, ali ništa bez stalnog kritičkog motrenja i javne kritike. Ne vrijedi oduševljavati se nekim osobama, kao ni kriviti ih za sve. Treba im naprosto stalno puhati za vratom, ali i razumjeti što čine.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još