Hrvatska VASIĆEV SKALPEL

Živimo li u vremenima 'sklonijima pojedincu'

Vremena nisu bila nesklona samo Stevi Karapandži, već i Miri Furlan i drugima, ali ni maloj Aleksandri Zec i njezinoj obitelji, Josipu Reihl Kiru i još mnogima koji su prošli gore od Steve i Mire. U Srbiji bilo je isto - od ‘nesklonih vremena’ uteklo je dvadesetak tisuća vojvođanskih Hrvata, Mirko Kovač, obitelj Barbalić, mnogi su ostali bez posla, a neki su i lude glave izgubili

Eufemizam je, dakle, u retorici i poetici 'figura koja nastaje kad se mjesto pravog izraza za nešto ružno ili loše upotrijebi blaža ili ljepša riječ' itd., kako već glasi službena definicija tog licemjernog smokvinog lista: kad onu mušku muku nazovemo ‘spolnim organom’, na primjer, pak tako poštedimo tankoćutna i ćudoredna ušesa našega građanstva. Eufemizam je kad se za nekoga tko je pijan kao guda veli da je ‘malo raspoložen’ i tako dalje, kužite već. Toj stilskoj figuri rado pribjegavaju profinjeniji cinici i duhoviti stilisti. Na primjer: ‘voditi nepotrebne razgovore’ (vidjeti kod Bulgakova) znači olajavati vlast, pa je ta jedna stanovita vrst eufemizma raširena, dapače uobičajena, u totalitarnim i autoritarnim društvima jer se lako, nagonski spontano, u glavi prevodi na stvarni jezik. A tako se lako prevodi zato što je uspostavljena prešutna konvencija da zašto se nešto ne smije reći otvoreno: zato što je opasno i/ili sramotno, ukratko.

Tako, dakle, slušam, leđima okrenut televizoru (kao i obično) TV 'Dnevnik' HTV-a prije neki dan, kad neka cura ima prilog o promociji novog izdanja čuvene kuharice Steve Karapandže, čuvenog kuhara iz starih vremena. Sve je, veli cura, da bolje biti ne može: sjedi Stevo u Švicarskoj, izgleda kao nov, ima otmjenu restauraciju tamo, slavan je i bogat. A u Švicarskoj se Stevo našao, veli ona, odselivši početkom devedesetih iz Hrvatske jer da su tada ‘vremena bila nesklona pojedincima’. Tu ja padnem iz fotelje.

Kad me je tupilo od nekuženja malo prošlo, a urednik Šprajc prešao na druge teme, počnem razmišljati. Ja vam, naime, volim takva neobična iznenađenja. Moram priznati da me je formulacija ‘vrijeme nesklono pojedincima’ kupila skroz! Pokušao sam se, opet po mom običaju, staviti u položaj te vesele novinarke da shvatim kako je došla do tako genijalnoga eufemizma? Ili je to smislio urednik Šprajc? On zna o kakvim je vremenima bila riječ (evo: i sam pribjegavam eufemizmu!). Nikad se bih sjetio nečega takvoga, priznajem. Tu treba krenuti od početka: kakva su to vremena bila, pa da ih sada treba nazvati ‘nesklonima pojedincu’ Stevi Karapandži?

Stevo je Karapandža najuren s posla i iz Hrvatske samo zato što je Srbin, svoj svojoj slavi i umjetnosti usprkos. Dobro: možda je i zavist njegovih takmaca tu imala prste, što je čest slučaj, ali zavist je dobila sjajnu ispriku u etničkoj histeriji, što je još češći slučaj, dapače redovit. Uostalom, ‘vremena’ bila su ‘nesklona’ ne samo njemu, već i Miri Furlan i drugima koje mi se ne da nabrajati, ali i maloj Aleksandri Zec i njezinoj obitelji, Josipu Reihl Kiru i još premnogima koji su prošli gore od Steve i Mire.

U Srbiji bilo je isto, ako vam je od toga lakše: od ‘nesklonih vremena’ uteklo je dvadesetak tisuća vojvođanskih Hrvata, Mirko Kovač, obitelj Barbalić, mnogi su ostali bez posla (poput moje malenkosti), a neki su i lude glave izgubili. ‘Nesklona vremena’, složit ćete se, zaista su gadna pojava, ali se dadu nekako preimenovati: u ‘nesklona vremena’, na primjer. Jer njihovo je pravo ime podivljali šovinizam, ‘domoljublje/patriotizam’ kao prvo, a ne posljednje, pribježište hulja, licemjerni konformizam našeg tankoćutnoga građanstva koje zatvara oči pred zločinom, a vrata pred progonjenim susjedom.

Je li spomenutoj novinarki HTV-a možda bilo palo na pamet da napiše i pročita istinu o Stevi Karapandži, o njegovom odlasku iz Hrvatske i tome da zašto se sada vratio – mi ne znamo, nitko nam se sa HTV nije povodom tog tužnog i smiješnog skandala očitovao. Bar dvoje novina to je primijetilo, ali mainstream mediji nisu. Možda je cura imala takvu namjeru, možda je Zoran Šprajc htio to pustiti (premda sumnjam), možda je s Visokog Mjesta gdje je do nedavno stolovala Željezna Hlo došla drukčija zapovijed. Bilo kako bilo, ova zaista originalna, autentična i konsenzualna eufemistička konstrukcija - ‘vremena nesklona pojedincu’ - javila se kao naizgled elegantan izlaz iz nadasve neugodne i moralno svrabežne situacije: chapeau, skidamo škrlak, rukoljub, gospodična, svaka čast! Valjalo je sramotu prekriti takovim jednim nježnim eufemizmom, a ne nekim prostački iskrenim iskazom poput Rojsovog ‘ko je jamio – jamio’.

Zamislite da je cura rekla: ‘A Stevu smo Karapandžu najurili kao pseto jer je bio Srbin i to je bilo normalno, dapače poželjno i ispravno i što sad hoćete?’ To joj, bogami, u 'Dnevniku' HTV-a prošlo ne bi – u današnje vrijeme, ‘pojedincu’, dakako, veoma ‘sklono’. Trebalo je dakle – da izbjegnemo još jedan eufemizam – jebati se, a da nam ne uđe, i stisnuti i prdnuti, ali tako da se smrad ne osjeti. To je teška zadaća, složit ćete se, pa je podvig - dapače, povijesno dostignuće - naše cure iz 'Dnevnika' utoliko više hvalevrijedno. Nužda je mater inventivnosti, zaista, tim prije da se ta cura barem potrudila – za razliku od novinara ostalih medija, koji su tu okolnost ‘nesklonih vremena’ jednostavno ignorirali.

Ohrabrujuće je uvjeriti se iznova da je naše građansko tankoćutno licemjerje u punoj snazi, lucidno i kreativno. Još samo da nema sjećanja, ali sjećanje se ionako povlači pred građanskim konformizmom i ćudorednim obzirima.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još