U konkretnom slučaju riječ je o troškovima arheoloških radova koje je plaćao HAC na trasama autocesta u gradnji. Naravno, kako to uvijek biva u prijelomnim situacijama, redovito su kolateralne žrtve takvih zbivanja institucije, stručnjaci ili pozitivne inicijative koje to ne bi trebale biti. Nakon nestručnog teksta u Nacionalu ta žrtva će, ni kriva ni dužna, biti znanost i arheološka struka u Hrvatskoj, struka koja nikad nije dobila društvenu podršku koju objektivno zaslužuje, a dio odgovornosti za to će imati i Mirjana Sanader

Onaj tko barem malo poznaje situaciju u našoj zemlji vezano uz odnos javnosti, društva i institucija prema kulturnoj baštini, arheološkim istraživanjima i znanstvenoj prezentaciji rezultata tih istraživanja, dobro zna da nikad nije bilo dovoljno podrške i financijskih sredstava. Arheologinja Mirjana Sanader je onog trenutka kada je postala supruga premijera nedvojbeno iskoristila tu svoju novu poziciju i utjecaj za lakšu realizaciju svojih znanstvenih ambicija.

To nije ništa novo u nedovoljno razvijenoj demokraciji i, budimo objektivni - tako nešto je bilo i za očekivati. Rezultati puno bolje logističke podrške njezinim projektima i istraživanjima su između ostalog i muzej u Naroni te arheološka istraživanja na rimskoj utvrdi Tilurij na lokalitetu Gardun kraj Trilja. Posljednjih godina se moglo u znanstvenoj zajednici čuti i disonantne tonove na tu temu pa su, primjerice, arheolozi iz Zadra tvrdili da su zapostavljena neka druga važnija istraživanja u Dalmaciji zbog projekta Tilurij.

No treba jasno reći, istraživanja rimske utvrde Tilurij imaju znanstvenu težinu i vrijednost. Utvrda Burnum kraj Kistanja koju istražuju zadarski arheolozi uz financijsku podršku talijanskih institucija i utvrda Tilurij kraj Trilja su najvažnije utvrde i simbol moći rimske vojske na istočnoj obali Jadrana nakon poraza Ilira. Te utvrde su bile ključni objekti za kontrolu cijelog Ilirika i daljnju izgradnju rimskih cesta, infrastrukture i općenito širenje rimske civilizacije na ovom prostoru.

Kvalitetnom prezentacijom tih lokaliteta u kombinaciji s već poznatom Salonom, Dioklecijanovom palačom, Trogirom i ostalim antičkim i srednjevjekovnim lokalitetima u Dalmaciji, dobivamo zaokruženu sliku svjetski relevantne kulturne baštine. Ta baština istovremeno je i golem kapital za uzlet kvalitetnijeg oblika turizma i osnova budućeg ekonomskog prosperiteta. Stoga ulaganje u fundamentalna istraživanja nisu trošenje proračunskog novca, već dugoročno isplativo ulaganje.

Ipak, krimen Mirjane Sanader malo je drukčiji. Ona je morala biti opreznija i izbjeći zamku sukoba interesa koja donosi privremene kratkoročne rezultate. Dobar primjer za to je priča iz travnja 2008. objavljena u jednom od zadnjih brojeva tjednika Feral Tribune. U tekstu su bili objavljeni podaci o obnovi bivše škole u mjestu Gardun u blizini lokaliteta Tilurij, a u svrhu spremišta za alat ekipi arheologa na čelu s Mirjanom Sanader.

Obnovu je financirala Županija splitsko-dalmatinska u iznosu od 250 tisuća kuna. Ono što izdvaja tu školu od ostalih koje su dobile znatno manju financijsku pomoć činjenica je da je ta škola bila izvan funkcije i bila obnovljena isključivo za potrebe arheologa. Mirjana Sanader morala je izbjeći takve 'usluge'. Očekivano za to vrijeme, podaci o obnovi škole u Gardunu izneseni u navedenom tekstu nisu izazvali posebnu pažnju javnosti i pojmovi kao sukob interesa i korupcija bili su apstraktni, a Sanaderovi nedodirljivi.

Priča o novcu kojim je HAC plaćao arheološka istraživanja na trasama autoputova u gradnji nije priča o arheologiji ili Mirjani Sanader, već je to priča o državnim poduzećima i raširenoj korupciji koju je skupa Božidarom Kalmetom i ostalim stranačkim jatacima organizirao teatrolog Ivo Sanader. Ironiju situacije podcrtava najava istrage koju će voditi Kalmeta. Da nije tragično, bilo bi zabavno.

Treba naglasiti i činjenicu da je Europi uobičajena praksa da na svim lokacijama na kojima se planira nekakva gradnja, pa tako i na trasama autoputova, arheolozi moraju provesti potrebna istraživanja. Tendenciozno i apsolutno nedopustivo je proceduru koju provode uređeni sustavi nazvati 'arheološkim reketom'. U toj aferi će se možda naći i poneki arheolog sklon korupciji, no to je njegova osobna krivica, a ne grijeh znanstvene i arheološke zajednice ili supruge bivšeg premijera.

Da zaključimo, ne amnestiramo Mirjanu Sanader od njezina dijela odgovornosti. No ona nije kriva za, primjerice zabrinjavajuće zapuštenu Salonu u kojoj se urušavaju zidovi cemeterijalnih objekata i gdje već godinama nema opsežnijih istraživanja, već je u pitanju nebriga čitave društvene zajednice za kulturnu baštinu.

Ona nije kriva ni za nedovoljno financiranje konzervatorskih zahvata drugih istraživanja, primjerice u Dioklecijanovoj palači. Njezina odgovornost je u olaku prihvaćanju nedemokratske prakse i kratkovidnom korištenju situacije u kojoj se našla. Na kraju krajeva, njezin suprug bio je jedan od glavnih kreatora takvog anticivilizacijskog ambijenta koji je u konačnici poguban i za znanost i arheologiju. Ne kaže se uzalud, pometi ispred svog praga.