Hrvatska 'CIPELARENJE' ŽELJKE ANTUNOVIĆ

Milanović je najveći 'bandićevac'

Strast s kojom se predsjednik SDP-a Zoran Milanović obrušio na Željku Antunović, jednu od najistaknutijih i najpopularnijih članica stranke, u neskrivenoj želji da je politički eliminira, ne može se mjeriti čak ni s licemjerjem s kojim se danas Ive Sanadera odriču neki viđeni HDZ-ovci poput Vladimira Šeksa

Da je neupućen netko tek prošloga tjedna počeo pratiti zbivanja u najvećoj opozicijskoj stranci, SDP-u, zasigurno bi zaključio da je Željka Antunović najveći neprijatelj socijaldemokracije u Hrvatskoj i daje upravo ona kriva za SDP-ove izborne poraze od 2003. naovamo. Taj netko ne bi se mogao oteti dojmu da je baš Željka Antunović, kao prava 'bandićevka', pokušala svim silama spriječiti izbor Ive Josipovića za predsjednika Hrvatske i da za sve te grijehe mora biti kažnjena i još dugo, dugo ispaštati.

SDP-ova potpredsjednica Sabora možda ima stotinu mana, ali je odana socijaldemokratkinja i nije kriva za SDP-ova lutanja i izborne poraze više od drugih čelnika stranke (izuzev samog Zorana Milanovića). Njezin je grijeh što se kandidirala za šeficu zagrebačkog SDP-a i što ne pristaje na unutarstranačko jednoumlje koje očigledno pokušava nametnuti autokrat Milanović.

Zašto se Milanović ne obračunava s Bandićem?

Treba biti pošten pa primijetiti da je Željka Antunović istaknula kandidaturu za šeficu zagrebačkog SDP-a dok je njime Bandić još suvereno vladao, kao i to da je prva (!) javno zahtijevala izbacivanje Milana Bandića iz SDP-a kad se odlučio kandidirati za šefa države. Učinila je to u vrijeme kad predsjedniku SDP-a, unatoč svemu što je Bandić učinio, to nije padalo na pamet. Josipoviću je pomagala da osvoji Pantovčak više od mnogih istaknutih stranačkih sudrugova, a pogotovo više od Milanovića, predsjednika koji je danas nemilice 'cipelari' i nastoji natjerati da se povuče iz političkog života.

On pritom pokušava manipulirati i članovima stranke i javnošću i ne možemo se ne zapitati kako to da Milanoviću smeta odana SDP-ovka Željka Antunović, a uopće mu ne smeta Bandić koji je odavna izdao socijaldemokraciju, a na koncu i SDP, kojemu je taj Milanović predsjednik. Ljude pokušava difamirati kao 'bandićevce', ali samog Bandića on se ne usudi ni spomenuti otkako je ovaj izgubio izbore, jedva da je o njemu izricao bilo kakav stav kad je Bandić SDP-u zabio nož u leđa, ni na kraj pameti mu nije da ga pokuša rušiti s dužnosti gradonačelnika Zagreba.

Predsjednička podrška 'bandićevcu' Jelušiću


Štoviše, kad je Bandić već bio duboko u predsjedničkoj kampanji i blatio bivšu stranku, Milanović je uveo stranačku stegu i natjerao SDP-ove skupštinare da podrže Bandićev proračun od 7,4 milijardi kuna. Da stvar bude gora, sad je za šefa zagrebačkog SDP-a odabrao Bandićeva čovjeka Ivu Jelušića, iz čega je posve jasno to da je galama o sadržajnim promjenama u stranačkoj postavi u glavnom gradu tek priča za malu djecu. Milanović je uistinu najveći 'bandićevac'.

Cilj svih njegovih nastojanja tek je jačanje vlastita i očuvanje Bandićeva utjecaja, jer mu je lakše kontrolirati (pozicijom ucijenjenog) Bandića nego svojeglavu Antunovićku, jer da je drukčije, onda bi u izbornoj noći poručio Bandiću da je s njegovom vladavinom u Zagrebu gotovo, a svima njemu sličnima da najjača opozicijska stranka neće dozvoliti da joj se slična situacija ponovi. Umjesto da nešto radi, on si (s neskrivenim samozadovoljstvom) pripisuje Josipovićevu pobjedu koja mu ne pripada i usput se pokušava riješiti svih koji su se usudili reći da bi mogli biti na njegovu, Milanovićevu mjestu - danas je to Željka Antunović, a sutra će to biti Zlatko Komadina, Zvonimir Mršić, Igor Rađenović ili netko njima sličan.

Politički maniri dr. Franje Tuđmana

Istina je da je kandidat SDP-a prvi put pobijedio na predsjedničkim izborima, kao što je istina i da im se to piše u prvu pobjedu od 2000. godine. No SDP je bio za Josipovićevu pobjedu važan u prvom krugu izbora, ali u drugom ju je izvojevao sam Josipović, s najužim timom, uz mnogo veću pomoć Vesne Pusić i Damira Kajina, nego predsjednika vlastite mu stranke te presudnu pomoć koju je donijelo masovno građansko glasanje protiv Bandića. Milanović bi, međutim, da zaboravimo sve što je bilo, on bi da ga i dalje javnost nekritički podržava, kao onda kada je preuzimao SDP, kad je naša želja da on bude vođa opozicije - što se ispostavilo da nije - presudila da mu ispišemo čekove bez pokrića.

Pogrešno je misliti da se Milanović toliko raduje Josipovićevoj pobjedi zbog Josipovićevog uspjeha kao SDP-ovog kandidata, taj se raduje zbog samog sebe, jer mu je Josipovićev uspon na Pantovčak omogućio da politički preživi. Da je kojim slučajem novi predsjednik Hrvatske izgubio izbore, Milanović bi morao otići, kako je bio i obećao. Ovako, on u tuđoj pobjedi vidi priliku da se nedemokratski, u maniri dr. Franje Tuđmana, obračunava s unutarstranačkom konkurencijom i političkim (ne)istomišljenicima.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još