Ljevici je lako – ona svoga kandidata ima

Lako je danas ljevici: njihov je kandidat u prvome krugu osvojio skoro trećinu glasova izašlih birača, a preostala su dva kandidata s lijevoga političkog spektra – Kajin i Pusić - odmah nakon izbora vrlo jasno poručila da u drugome krugu svoje povjerenje daju Josipoviću.
S desnicom stvari stoje sasvim drukčije: najprije su u prvome krugu svoje glasove raspršili na sedam-osam predsjedničkih kandidata jer ni za jednoga od njih nisu mogli staviti ruku u vatru: s jednima se nisu mogli dovoljno identificirati, drugi su im se činili kao luzeri, treće nisu imali prilike dovoljno ni upoznati. I, kao da im to nije bilo dovoljno, na kraju je pola tih desnih kandidata kojima su ukazali svoje povjerenje, nakon prvoga kruga svojim biračima preporučilo da u drugome krugu – svoj glas daju njemu – Ivi Josipoviću.

Desnicu u Hrvatskoj više nitko ne predstavlja

No, nisu za to ‘krivi’, kao što se tješe Hebrang i njegovi stranački prijatelji, HDZ-ovi disidenti Primorac i Vidošević. Valja naprosto konstatirati da su konzervativni birači, koji svoj svjetonazor s jedne strane temelje na kršćanskoj tradiciji, a s druge na naglašenoj nacionalnoj svijesti – na hrvatskome političkom nebu jednostavno ostali bez svojih predstavnika, ako su ih uopće ikad i imali. HDZ im postaje sve dalji, HSS sve nejasniji, a drugi su se pogubili negdje na putu ‘bespuća političke zbiljnosti’.

Za poraz desnice na predsjedničkim izborima nisu krivi ni birači s desnice. Oni svog princa na bijelom konju i dalje željno iščekuju. Nakon Tuđmana kojemu su, zbog projekta stvaranja hrvatske države, oprostili čak i komunističku i generalsku prošlost, slijedilo je razočarenje za razočarenjem. Onaj koji je nakon njega došao, suprotno svim predizbornim obećanjima, nakon osvajanja vlasti počeo je provoditi politiku koja nije bila ništa manje lijeva i liberalna od one koju je u svome mandatu provodila Račanova koalicija. Dodaju li se tome i brojne afere koje ovih dana dobivaju i svoj pravosudni epilog, nije nikakvo čudo da za Sanaderom ovih dana, kad je i po drugi puta ‘otišao’, nitko nije ni suzu pustio. Jadranku Kosor, Luku Bebića ili Vladimira Šeksa, pak, čak ni najnaivniji birači s desnice ne doživljavaju svjetonazorski sebi bliskima.

Bilo kako bilo, desni su birači, ukoliko žele ispuniti svoju ‘građansku dužnost’, u nedjelju prisiljeni birati između Bandića i Josipovića. Premda tu dvojicu predsjedničkih kandidata puno toga razlikuje, jedno im je ipak zajedničko: obojica su kraj Jugoslavije dočekali kao članovi tadašnjega Saveza komunista, a svoje su političke ‘karijere’ u samostalnoj Hrvatskoj ostvarili u krilu SDP-a. I, koliko god se jedan od te dvojice danas trudio prikazati kao čovjek kojemu je vjera oduvijek bila na prvome mjestu, a srce odvajkada kucalo ‘na desnoj strani’, mnogi će konzervativni birači ipak ostati u dvojbi: jesu li ti stavovi iskreni ili ih Bandić iznosi prije svega zbog pridobivanja njihovih glasova?

Josipoviću je išlo dobro, sve dok nije mahnuo 'crvenom krpom'

Za glasove desnice itekako je, razumljivo, zainteresiran i Josipović. Kao što bi na njegovome mjestu morao biti i bilo koji drugi kandidat s ljevice, jer se do Pantovčaka naprosto ne može doći bez potpore barem dijela konzervativnih birača. Premda se, za razliku od svog protukandidata, ne odriče ni stranke iz koje dolazi ni lijeve političke i svjetonazorske pozicije, nekim je svojim potezima ipak ‘pucao’ i na desno biračko tijelo: od glasovanja protiv sporazuma sa Slovenijom, do pozitivnih poruka koje je upućivao biračima iz dijaspore. Sve dok, iz meni potpuno nerazumljivih razloga, na stranačkome skupu u Rijeci nije učinio neoprostivi politički gaf, koji bi protiv njega mogao okrenuti dobar dio, dotad neopredijeljenoga, desnoga biračkoga tijela.

Desnica će i pet do dvanaest dvojiti ima li svoga konja za utrku

Ljevici je, kažem, lako: ona svog predsjedničkog kandidata ima. Treba samo izaći na birališta i odraditi taj, ne tako zahtjevan, građanski čin izbora. Desnici je puno teže. Premda u svojim rukama ima moć odluke o budućemu hrvatskom predsjedniku, glasači su na sto muka. Josipović i lijevi milje iz kojega dolazi u njima budi mnoge sumnje i strahove. No, većini njih ni Bandić nije bio prvi izbor, te su u prvome krugu svoj glas, uz puno odvagivanja i premišljanja, dali nekom drugom.

Ako im svjetonazorski kriteriji biti važniji od nekih drugih, svoj glas mogu dati ‘bližemu kandidatu’ – onomu koji im ovih dana barem govori ono što im je drago čuti. Možda im se Bandić, sa svim aferama s kojima ga se povezuje, osobno i ne sviđa, ali im u ušima odzvanja ‘crvena Hrvatska’, pa na izborima protestno glasuju protiv kandidata koji tu ‘crvenu Hrvatsku’ simbolizira, premda im se Josipović kao takav i ne čini tako loš.

Tko zna, možda na trenutak i zatome taj svoj svjetonazorski kriterij, pa svoj glas daju tome ‘ne tako lošemu’ kandidatu SDP-a. Ili im se sve to skupa učini prezamršenim, pa ovu nedjelju naprosto odluče ići linijom manjeg otpora i - ostanu doma, čekajući neku drugu, bolju priliku. Na što su se na kraju odlučili, ja ću već u nedjelju navečer iščekivati da saznam s velikim nestrpljenjem.