Hrvatska KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Predsjednički izbori: Karmine za demokraciju

Festival demokracije – tako je Ivo Josipović nazvao ove, pete predsjedničke izbore i lijepo je da se pobjednik prvog izbornog kruga, čiji je rječnik inače sočan kao rasušena jelovina, zna i ovako poetski izraziti. Bilo bi još ljepše kada bi u tome bilo i trunku istine, ali žalibože, nema je nimalo. Ovi izbori daleko više sliče karminama za hrvatsku demokraciju i, premda još nitko od kandidata nije javno obznanio da je u žalosti, trebali bi biti svi

Uključuje to i Josipovića, bez obzira na više nego uvjerljivu pobjedu nad protukandidatom u drugom krugu Bandićem, sa skoro dvadeset posto razlike u korist SDP-ovog Djeda Mraza dječjeg lica. Jer, kada zaviriš u tu njegovu trijumfalnu pobjedu, vidiš da zapravo stoji na neprirodno tankim, rahitičnim nogama. Josipović je dobio skoro dvostruko manje glasova od Stipe Mesića u prvom krugu izbora 2000. i 2005. godine i, da je Mesić mogao sudjelovati i na ovim izborima, uspio bi ga pobijediti tek u 'united colors' timu s Bandićem i trećeplasiranim Hebrangom.

Populističko laprdanje


Može li tužnije, može li jadnije?! Naravno, Josipović na ovo može odgovoriti da nije on kriv za to, nego ovaj mizeran 44-postotni odaziv na izbore, što je punih sedam posto manje od izbora 2005. godine, iako su birači tada bili demotivirani praktički sigurnom Mesićevom pobjedom. I bio bi suštinski sasvim u krivu. Ovaj zapanjujuće, da ne kažem zastrašujuće nizak odaziv poraz je cjelokupne službene hrvatske politike i institucija, ponajprije većih stranaka, nalazile se na pobjedničkoj ili na gubitničkoj strani (dakle i Josipovićeve).

Te stranke naprosto su ostale bez jezika kojim bi biračima poručile išta suvislo o hrvatskoj krizi i izlasku iz nje, pa su onda, podcjenjujući ih više nego što zaslužuju, prešle na populističko laprdanje koje bez osjećaja poniženosti ne bi ni same htjele slušati. Zato je bilo moguće da samo tri kandidata (Pusić, Hebrang, Vidošević) podrže arbitražni sporazum sa Slovenijom, a svi ostali kao da se spremaju 'rušiti' Sabor koji je taj sporazum usvojio. Zato je bilo moguće da samo Vesna Pusić govori bez krzmanja i zaplitanja jezikom o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. A svi ostali kao da se spremaju izbrisati sve evropske zakone za koje su često i sami glasali u parlamentu i vratiti se u ponosne devedesete, kada, braćo i sestre, ni pred kim nismo klečali.

Birači zgađeni politikom

Da se razumijemo, političari su rijetko toliko u pravu kao kada službenu politiku brane od raznih 'alternativnih' japajakala, jer oni često znaju biti gori, nerijetko i opasni. Ali, očito je da su u ovom slučaju za vratolomni pad vjerodostojnosti hrvatske politike i njezinih institucija krivi sami akteri te politike i njihovi kandidati na izborima. A kada se to sjedini s isto tako vratolomnim padom povjerenja, pa i sa zgađenošću birača nad politikom i korumpiranim političarima koji su dominirali i ovim izborima bez obzira na silne antikorupcijske budnice, više ne možeš isključiti ni najgore. To je da se na pometenoj političkoj sceni pojave samozvani mesijanske vođe koji će čvrstom rukom, ako treba i stisnutom šakom, tobože obnoviti državni poredak podsječenih nogu.

Dobro, to jest scenarij iz crnjih snova za koji još ne postoji dovoljno unutrašnjih, a baš nimalo vanjskih uvjeta. Ali, kada čuješ bliskog Bandićevog suradnika, bivšeg glasnogovornika Ministarstva obrane Dušana Viru gdje najavljuje da će se u drugom krugu dići na noge vojsku i branitelje kako bi se pobijedilo navodnog haškog konfidenta Josipovića, više, bogami, ni u što nisi siguran. Kako bi i bio kada taj Viro govori o drugom krugu kao 'krvavoj borbi', pa ako je i zavirio malo previše u čašu, ne možeš uzeti, a ne bi smjela ni nadležna državna tijela, kao da se ništa nije dogodilo.

'Ni oružane bitke nisu isključene'

Jedini problem ovih najava iz Bandićevog stožera da ni oružane bitke nisu isključene je u tome da za to trebaš najprije sasvim oslijepiti i zatalasati mase, a to Bandić evidentno nije u stanju (iako je, krećući u kampanju, na Sljemenu znakovito najavio osnivanje 'pokreta'). Hametice je izgubio izbore čak i u svome Zagrebu (34:15 posto u korist Josipovića), bez obzira na to koliko mu srce bilo prepunjeno 'zagreboljubljem', a izgubio bi ih sigurno i u cijeloj zemlji da mu se nije posrećio izborni raskol u HDZ-uz i šire na desnici.

Uostalom, sam Bandić svjestan je svojih ograničenja, pa se na vrijeme umrežio s muljatorima sličnim sebi, Kerumom i Gabrićem-Jambom (što mu na izborima nije donijelo puno sreće) te Glavašem (što mu je, naprotiv, pomoglo da osvoji većinu u bosanskohercegovačkoj 'dijaspori'). Prava opasnost od Bandića dolazi s druge strane. On je glavni kliconoša nacionalpopulističkog srozavanja Hrvatske, u kojoj sada golemu glavninu čine političari tipa svjetonazornih dvospolaca koji se guraju u krevet i lijevim i desnim biračima, njima je sasvim svejedno.

Dirigent orkestra za sprovode

Žalosna je činjenica ovih izbora da se tim virusom dao dobrovoljno zaraziti i Ivo Josipović, koji samo zato što je uljuđeniji i moralniji (kuku nama ako je to dovoljno) ulazi u drugi krug kao favorit. Ali, on je svakako i sam otjerao u apstinenciju i u krilo nezavisnih kandidata previše birača da bi se već sada mogao smatrati sigurnim pobjednikom. Zato sada ovisi o pomoći drugih, i to ne bilo kakvoj. Morao je izmoliti podršku cijelog grozda stranaka, HNS-a, IDS-a, HSLS-a, SDSS-a, uzdati se i u nešto Vidoševićevih glasova, ali čak ni sve to još uvijek ne mora biti dovoljno.

Potrebno je da leđa podmetne i Mesić, i baš to bi, po svemu sudeći, moglo odlučiti izbore. Na taj način Mesić praktički ulazi u svoje treće predsjedničke izbore, ovaj put kao nevidljivi kandidat, ali to očito čini bez prevelikog žara. Kao da neokrnjenoj armiji svojih pristaša zlovoljno poručuje: evo vam ovog Josipovića, nije bogzna kakav, ali što ću, boljeg nemam pri ruci. I zbilja, ishod ovih izbora najvjerojatnije će riješiti to što je na drugoj strani gori, valjda i najgori koji se Hrvatskoj sada može dogoditi.

I zato, kada sve završi i ugase se šljašteća svjetla na izbornoj pozornici, nemoj, brate Ivo, k'o Boga te molim, opet ponavljati bajalice o festivalu demokracije. Pa ovo više sliči na sahranu demokracije i, ako to vjerojatni budući predsjednik ne vidi, to je najgora moguća uvertira u njegov mandat. Ako je došlo vrijeme da isprobamo muzičara za predsjednika, to ne znači da nam treba dirigent orkestra za sprovode.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još