Hrvatska KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Sukob demoliranih lidera detuđmanizacije

Rat riječima Sanadera i Mesića nam izgleda važan jer spomenuta dvojica ostavljaju za sobom prazan prostor. Ne vidi se kako dalje, još manje se vide, s izuzetkom ili dva, političari koji o tome imaju vizije barem koliko njihovi potrošeni prethodnici

'Predsjedniče, što je ostalo?', zavapio je prije nekoliko godina Tuđmanov biograf i zaljubljenik Nenad Ivanković, aludirajući da je njegova politička baština dopala u ruke nedoraslih nasljednika koji će je raskrmčiti. U međuvremenu Ivanković se ostavio politike i pisanja, pa budući da ne znam obavještava li još netko prvog hrvatskog predsjednika nebeskom poštom o stanju u domovini, evo, učinit ću to ja.

Predsjedniče, stanje u zemlji sada je za vas puno povoljnije, vaši nasljednici rasuli su se kao rakova djeca i zapravo jedva da više postoje. Jedan je već i umro (Račan), drugi je politički mrtav (Sanader), a za trećeg (Mesića) ne znam ni sam što bih rekao. Otprilike, lebdi između političkog života i smrti. Smisao ove poruke visokom pokojniku, razumjet će svatko, sljedeći je: nije više u prvom planu što je ostalo od Tuđmana, nego što je ostalo od detuđmanizacije, a to je ovih dana i uprizoreno na krajnje simboličan način.

Baš dok se obilježavala okrugla, deseta godišnjica Tuđmanove smrti, na pasja kola posvadili su se Mesić i Sanader, dvojica bez sumnje glavnih aktera razgrađivanja i preslagivanja Tuđmanove političke ostavštine (čast Račanu, ali on je samo pripremio alat, a spomenuti dvojac ga je upotrijebio). Ja to doživljavam kao kraj ere detuđmanizacije, što, naravno, ne znači da sada slijedi veliki povratak Tuđmanu, kao što ni kraj defrankizacije u Španjolskoj nije značio povratak Francu (to je jednostavno prošlo svršeno vrijeme).

Dovoljno je spomenuti dva istupa novog jakog političkog čovjeka u Hrvatskoj Jadranke Kosor – ušutkavanje Glavaševih HDSSB-ovaca da ona nema što raspravljati sa strankom ratnog zločinca te hladnu poruku Kaptolu da u njenoj Vladi ne vise raspela i da se Crkva drži svog poslanja umjesto da to mijenja, da se vidi da je tako. Ali, opet, bilo bi glupo praviti se i da se ništa nije dogodilo. Nema, naime, sumnje da se sada okreće neka nova stranica, što trebaju učiniti drugi ljudi, ali ima li Hrvatska te nove ljude za nova vremena, to, najblaže rečeno, nije sigurno.

TKO ĆE POMILOVATI GLAVU HOBOTNICE?

Nedavno sam ovdje napisao da Mesić nema dostojnog nasljednika među sadašnjim predsjedničkim kandidatima. Uopće mi pri tom nije bila namjera kaditi predsjedniku na odlasku, nego konstatirati da, s izuzetkom Vesne Pusić i samo donekle Ive Josipovića, ne vidim nikoga dovoljno ozbiljnog i politički zrelog da se toga prihvati. I sam Mesić skladno se ugradio u tu tugaljivu priču, padajući ispod razine svog desetogodišnjeg predsjedničkog prosjeka (uzmite samo slom njegove regionalne politike), pa čak srozavajući i razinu ove ionako jadne predsjedničke kampanje.

Tu prvenstveno mislim na namjeru da pomiluje kidnapera djeteta Hrvoja Petrača, s čime se, srećom, ne slaže nitko od ovih dvanaest kandidata. Ali kada se Mesić spustio još niže i počeo naglas razmišljati o pomilovanju Mirka Norca, pred noge jedinom generalu kojem je suđeno jer je ubijao nedužne civile vlastitim rukama smjesta se bacilo s istim obećanjem četvero kandidata (Bandić, Primorac, Vidošević, Hebrang). A čak i pravdoljubivi Josipović nije sasvim isključio tu mogućnost, rekavši da će o tome razmisliti i odlučiti kada 'dođe vrijeme'.

Kronika Sanaderovog političkog umiranja drukčija je. Zbog toga što ga cijela nacija doživljava kao korupcijsku glavu hobotnice, on nema nikakvog utjecaja na dvanaest predsjedničkih kandidata, štoviše svi od njega zaziru kao od kuge, čak i Andrija Hebrang. Zato sada malo vrijedi što on nije samo u toj priči, nego i u priči o micanju ustaških spomenika ili u dovođenju hrvatskih Srba u srce političkog života, što je mogao biti početak trajne hrvatsko-srpske pomirbe. Nova hrvatska politička elita sigurno neće smjeti odbaciti taj pozitivni dio njegove ostavštine, ali s obzirom na sve, on ih niti ne obavezuje da to slijede onako i onoliko koliko bi ovoj zemlji pogrbljenoj pod teretom prošlosti trebalo.

NI SIM, NI TAM

Ukratko, pred nama bi moglo biti razdoblje 'ni sim, ni tam', što možda najbolje ilustrira nekovečernji dokumantarac HRT-a o Tuđmanu. On se odmakao od primitivnih propagandističkih bajalica o njemu kao 'hrvatskom Georgeu Washingtonu' ili stvoritelju hrvatske države (stvorio je državu i Kiro Gligorov, pa čak nekakvu i Alija Izetbegović, iako im to nije bila namjera, sasvim suprotno). Ali još uvijek to je sličilo na farbanje tunela u kojem su zamračene ključne istine o Tuđmanu i tuđmanizmu, a nisu se, bogami, pretrgli da ih osvijetle ni drugi mediji.

Samo dva-tri časna izuzetka, među kojima i ovaj portal, odvažili su se objaviti da u istinu o Tuđmanu spada i blagonaklon odnos prema genocidu, a ja bih dodao, i prema prisilnom raseljavanju stanovništva (navodno to otklanja uzroke novih ratova), pa čak i prema 'obrambenoj agresiji prema srpstvu'. Posebno je važno što je sve to objavljeno u njegovim kultnim 'Bespućima' iste 1989. godine kada je Milošević s Gazimestana grmio da ni 'oružane bitke nisu isključene'. To se u ono vrijeme doživljavalo kao otvorena prijetnja velikosrpskom agresijom, čemu ni danas ne treba oduzeti ni slova, ali svakako bi trebalo dodati da ni Hrvatska u narednim događajima nije bila baš toliko nevina kako o sebi misli.

Pri tome nije prepustila znanstvenicima, povjesničarima da o tome donesu sud, nego je svoju nedužnost takoreći propisala zakonom, tj. posebnom deklaracijom koja je cijeli Domovinski rat proglasila obrambenim i opravdanim, čak i na prostoru BiH (to je otprilike kao da je Newtonov zakon izglasan u britanskom parlamentu). To nije moglo proći bez posljedica. Kako je taj navodno svetački čisti rat bio i zipka u kojoj su odnjihane privatizacijske pljačke i prve velike koruptivne afere, jasno je zašto borba protiv toga sve do danas sliči na bušenje rupe u vodi.

Da se razumijemo, nisu tu deklaraciju napisali Tuđman i njegovi ćate, učinila je to antituđmanovska koalicija čim je došla na vlast, što znači da je detuđmanizacija otpočetka šepala na jednoj nozi. Ipak, kako-tako se kretala naprijed i nitko ne može poreći da se Hrvatska danas ipak razlikuje od one iz devedesetih, mada ove sadašnje korupcijske megaafere pokazuju da joj je rep još ostao tamo. Zato nam ovaj sukob dvaju prvaka detuđmanizacije, potpuno demoliranog Sanadera i napola demoliranog Mesića, i izgleda toliko važan.

Nije kraj detuđmanizacije, rekosmo, sam po sebi tragedija, jer za sve postoji neko vrijeme koje na kraju mora isteći. Puno je gore što spomenuta dvojica ostavljaju za sobom prazan prostor. Ne vidi se kako dalje, još manje se vide, s izuzetkom ili dva, političari koji o tome imaju vizije barem koliko njihovi potrošeni prethodnici.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još