Prijedlog Britanaca, usklađen sa Slobodanom Miloševićem, bio je da se teritorij Baranje i istočne Slavonije proglasi kondominijem, dakle teritorijem pod zajedničkom upravom RH i Srbije. Nudio se prestanak rata ako Hrvatska da teritorijalne ustupke Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj.

U svom svjedočenju Mate Granić kaže:

'Još mi je 1994. u New Yorku lord David Owen rekao da nije moguće postići reintegraciju okupiranih područja bez teritorijalnih ustupaka Hrvatske.' Nakon povratka iz Haaga Granić potvrđuje da su nam Britanci predlagali teritorijalne ustupke Srbiji, a da su prvi put te 'ponude' stigle do hrvatske diplomacije u UN-u.

Nekoliko dokumenata daju još konkretniji uvid u političku igru koju je Velika Britanija poduzimala prema RH. Iz Stalne misije RH pri UN-u u Ženevi, 19. srpnja 1995, otpravnik poslova Neven Madey šalje u Zagreb povjerljivi dopis koji naslovljava 'Neke aktualne informacije o rješavanju situacije na prostoru bivše Jugoslavije'.

U dopisu naš diplomat hvali Van den Broeka, koji se na sastanku Ministarskog vijeća EU zalagao za to da međunarodna zajednica ne smije pokleknuti pred snagom oružja jačeg, a lišiti slabije strane prava na samoobranu.

Tumači da se time Van den Broek otvoreno suprotstavio Carlu Bildtu. Navodi da je na istom sastanku Bildt 'više kritičnosti i odgovornosti (za pad Srebrenice) pripisao ofenzivnim akcijama Armije BiH i HVO-a, dok je naglasio da se bosanski Srbi istinski zalažu za obustavu neprijateljstava'.

Hrvatski diplomat u informaciji dodaje i da Rusi nude nove pregovore u kojima bi se izišlo u susret zahtjevu bosanskih Srba, koji traže grad Prijedor, proširenje koridora, zauzimanje svih enklava u istočnoj Bosni te podjelu grada Sarajeva.

Britanci: Ako Hrvatska krene u akciju, imat će ozbiljnih problema

Idući dokument nosi datum 3. kolovoza 1995, dan pred početka Oluje. Riječ je o 'Bilješci o razgovoru s Derekom J. Plumblyjem, čelnim političkim savjetnikom u Misiji UK pri UN-u'. Otpravnik poslova pri Stalnoj misiji RH pri UN-u Vladimir Drobnjak hrvatskom vodstvu u Zagrebu opisuje kako je tekao razgovor s Britancem.

Britanci se žure jer u Ženevi propadaju pregovori hrvatske i strane pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji pa insistiraju da Hrvati dadu 'najveću važnost' izjavi Milana Babića o spremnosti na pregovore temeljem Z-4 plana, kao i procjeni američkog ambasadora u RH Galbraitha da je Knin spreman na razgovore o mirnoj reintegraciji u RH.

Britanska strana biranim riječima upozorava da će Hrvatska - u svjetlu najnovijih 'mirotvornih' izjava srpske strane - 'imati ozbiljnih problema u Vijeću sigurnosti ako idućih dana krene u vojnu akciju'.

Plumbly također tvrdi da 'treba maksimalno iskoristiti novonastalu situaciju' i intenzivirati pregovore.

Ujedno, Britanac ljubazno (ali i vrlo ozbiljno) upozorava na rastuće probleme u razmještanju Snaga za brzo djelovanje (RRF) na teritoriju BiH. To se odnosi na odluku vođa BiH Hrvata, ali i Zagreba, da se ne dopusti razmještaj britanskih snaga na Dinaru, što bi, de facto, spriječilo planirani prodor Gotovininih snaga prema Kninu.

Naš diplomat zaključuje u svojoj povjerljivoj 'bilješci' da je 'Plumbly pokazao koje su granice pragmatizma i kompromisa u britanskom kreiranju konačnog raspleta na prostoru bivše Jugoslavije'.

Koridor do Beograda

Granić se sjeća te situacije i navodi da je Hrvatska odbila takve britanske ponude. Prijedlog Britanaca, usklađen sa Slobodanom Miloševićem, bio je da se teritorij Baranje i istočne Slavonije proglasi kondominijem, dakle teritorijem pod zajedničkom upravom RH i Srbije. Ili da se teritorij podijeli tako da RH dade Baranju Srbiji, a onda može zadržati prostor istočne Slavonije.

Također treba izići u susret strategijskim interesima bosanskih Srba i dati im pojas teritorija u širini od 20 kilometara, jugoistočno od Županje, kako bi dobili 'ojačani' koridor do Beograda. Zauzvrat, RH bi dobila pojas teritorija sjeverno do Dubrovnika kako bi ojačala svoje zaleđe. No, opet zauzvrat, RH bi se trebala odreći Prevlake i teritorija do Molunta.

Tako bi Crnoj Gori pripala Prevlaka, a BiH Srbi bi dobili svoj uski koridor na Jadran. Hrvatska je diplomacija odbila te prijedloge. Američka politika čvrsto je stala iza hrvatske akcije i plana da se vojnim pobjedama nad pobunjenim Srbima u RH, a potom i nad BiH Srbima, dođe do prestanka rata.

Njemačka – suprotno

Upitan zašto je od početka politika Britanije bila u suprotnosti s interesima Hrvatske, Granić podsjeća da je još 1991. V. Britanija činila sve da ne dođe do priznavanja RH, ali je Njemačka željela suprotno.

Kasnija uloga Britanaca u sukobu Hrvata i Bošnjaka, protivljenja vojnim akcijama Armije BiH i hrvatskih snaga protiv Srba, sve je to rezultat 'dugogodišnje strateške politike oslanjanja Velike Britanije na Beograd kao glavnu strategijsku točku na jugoistoku Balkana', tumači Granić.