Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj međunarodna je ekonomska organizacija sa sjedištem u Parizu, osnovana 14. prosinca 1960. Nastala je kao nasljednik Organizacije za europsku ekonomsku suradnju (OECC) nastale 1948. u sklopu Marshallova plana s ciljem rekonstrukcije europskog gospodarstva razorenog u Drugom svjetskom ratu.

OECD je, inače, konzultativna organizacija, bez snage obvezivanja bilo koje od svojih članica, a temeljni su joj ciljevi unapređivanje gospodarskog rasta zemalja članica, povećanje životnog standarda u zemljama članicama, doprinošenje razvoju svjetskog gospodarstva, pomaganje ekonomskog napretka u članicama i nečlanicama OECD-a, širenje međunarodne trgovine na multilateralnoj osnovi te povećanje svjetske trgovine.

Područja su djelovanja i rada OECD-a razna, počevši od razvojne politike i kooperacije, potom energetika i razvoj trgovine, financijska i fiskalna pitanja, socijalna problematika te zapošljavanje, edukacija, ekologija, znanost i tehnologija, industrija, poljoprivreda i ribarstvo. O

ECD se trenutačno sastoji od 35 države članica, među kojima su većina država članice EU-a, ali i Island, Norveška, Švicarska, SAD, Kanada, Turska, Japan, Južna Koreja, Australija, Novi Zeland, Čile, Meksiko i Izrael, a Tajvan je promatrač.

U kojoj je mjeri to ekskluzivno društvo zemalja važno za rast trgovine, govori i podatak kako postoji lista čekanja zemalja kandidata za punopravno članstvo. Među kandidatima je Cipar, koji je još 1995. zatražio zahtjev za punopravno članstvo u OECD-u, no zbog otvorenih sporova sa susjednom Turskom, koja je članica OECD-a, Ankara je na taj zahtjev stavila veto.

Latvija i Litva su 1996. s Estonijom potpisale Zajedničku deklaraciju o spremnosti triju baltičkih država da postanu punopravne članice OECD-a, no u organizaciju su, zasad, primljene tek Estonija i Latvija. I Malta je također zatražila zahtjev za punopravno članstvo, no zahtjev joj je na čekanju već 12 godina. U svibnju 2007. OECD je pristao na to da Rusija postane punopravna članica, ali još nije postala.

Zanimljivo je kako je i Slobodni teritorij Trsta, tzv. Zona A, kao nezavisna gradska država bila članica OECD-a sve do 1954. kada se priključila Italiji. Organizacije je, inače, učestali kritičar globalizacije pa tako redovno upozorava kako vlade moraju odgovoriti na zabrinutost javnosti glede sigurnosti radnog mjesta i plaća u svijetu koji se preobražava nevjerojatnom brzinom pod utjecajem tehnologije, jeftinog transporta i komunikacija i koji je pritisnut nametanjem Kine, Rusije, Indije i Brazila kao nepreglednih bazena jeftine radne snage.

S druge pak strane OECD je često meta kritika mnogobrojnih nevladinih organizacija i slabo razvijenih zemalja koje tvrde kako je Multilateralni ugovor o ulaganju o kojem je 29 zemalja članica u tajnosti ispregovaralo između 1995. i 1997. prijetnja za ljudska prava, prava na rad i zaštitu okoliša.

Taj ugovor otkriven je u posljednji tren te je pokrenuo val besprimjernih prosvjeda u više zemalja, primoravši tako njegove pokretače da od njega odustanu. Inače, prvi korak u približavanju OECD-u uspostava je stručne suradnje na što više područja kojima se bavi organizacija te pristupanje OECD-ovim pravnim instrumentima.

Nakon što država dobije pozivnicu za članstvo, slijede pristupni pregovori što je dugogodišnji i vrlo kompleksan proces. Hrvatska trenutačno sudjeluje u radu pojedinih OECD-ovih odbora i radnih skupina koje za našu zemlju predstavljaju područja od posebnog interesa poput turizma, investicijske i porezne politike, zaštite tržišnog natjecanja, poljoprivrede, šumarstva i prometa, a planiraju se i proširiti područja suradnje.

Podsjetimo, hrvatska Vlada u travnju 2014. osnovala je Međuresornu radnu skupinu za jačanje suradnje Hrvatske i OECD-a s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova kao koordinatorom i zamjenikom ministrice vanjskih i europskih poslova kao predsjedateljem te ukupno 14 državnih tijela u sastavu Međuresorne radne skupine. No unatoč naporima, Hrvatska se ne treba nadati pozivnici još godinama.