Hrvatska DONACIJE UMJESTO SKRBI

Djeca u raljama hrvatske birokracije

Građani Hrvatske donirali su više od devet milijuna kuna za djecu kojoj je prijeko potrebna pomoć društva, a blagdansko dobročinstvo podsjetilo je na nesposobnost države da ugasi vatru prije nego se ona prometne u požar

ZAGREB - Kampanja 'Budi mi prijatelj' osigurala je organizacijama za razne projekte pomoći djeci više od 2,9 milijuna kuna, dok je akcijom 'Korak u život' za maturante iz dječjih domova i udomiteljskih obitelji koji žele nastaviti školovanje na fakultetima prikupljeno čak 6,2 milijuna kuna.

Socijalna osjetljivost građana ganula je mnoge u sustavu socijalne skrbi, od onih na državnoj plaći do korisnika državne pomoći.

Tea Cimas / Cropix U tom šarolikom društvu našli su se, poput vezivnog tkiva, udomitelji i posvojitelji te mnoštvo onih koji se, uz neizvjestan ishod, godinama trude postati zamjenski roditelji onima koji čeznu za ljubavlju i pažnjom. Odlučni u namjeri da nekoga osove na noge, ne obaziru se na mišljenja da udomitelji primaju djecu u obitelj zbog novčanih naknada.

'To nije istina. Njihove potrebe premašuju novčanu naknadu koju dobivamo, ali mi ih ne primamo zbog novca. Mi ih u svoj dom primamo odsrca', poručila je Mirjana Lončarić, prosvjedujući zbog niskih udomiteljskih naknada, dok se to još smjelo, na Markovom trgu.

Od prosvjeda udomitelja pod prozorima ministara prošle su četiri godine, a unatoč novom Zakonu o udomiteljstvu koji je stupio na snagu 2007, malo se toga promijenilo nabolje kada je riječ o izmještanju djece iz bioloških obitelji koje o njima ne mogu skrbiti na odgovarajući način ili iz tzv. dječjih domova u udomiteljske obitelji.

Marija Palijan, Zagrepčanka velikog srca, uz pomoć supruga udomila je čak četvero djece – dvije djevojčice i dva dječaka dobi od devet do 11 godina s teškoćama u slušnoj i govornoj komunikaciji. Djeca ne dolaze iz problematičnih obitelji; njihovi biološki roditelji iz drugih dijelova Hrvatske prihvatili su takvo rješenje jer u njihovim životnim sredinama ne postoje odgovarajući programi rehabilitacije.

Glavni razlog smještanja djece u područje zagrebačkog prstena blizina je Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, čiji su predškolski program, prije upisa u škole po specijalnom programu, pohađala i djeca udomljena u obitelji Palijan. Djeca su u međuvremenu značajno napredovala u izražavanju i komunikaciji. U toplom i kreativnom domu Palijanovih stekla su novi dom, a svoje novostečene vještine s osobitim uzbuđenjem demonstriraju za vrijeme posjeta članovima matičnih obitelji.

S. Srdoč
Marija Palijan s udomljenom djecom 
S obzirom na to da djeca, uz nastavu u različitim smjenama, pohode i izvanškolske aktivnosti, gospođa Marija prosječnog dana prijeđe na desetke kilometara razvozeći djecu iz obiteljske kuće u Kupinečkom Kraljevcu na nekoliko lokacija u širem centru Zagreba, slijedeći njihove rasporede i koordinirajući povratak kući.

U domu Palijanovih nema mjesta dosadi, djeca se međusobno neprestano potiču na igru, a pisanje domaćeg rada traje i po tri do četiri sata dnevno jer djeca moraju izgovoriti gradivo. 'Nekada mi se znaju usta osušiti pričajući, trebalo je puno truda i razumijevanja da ovako napreduju. Pokušavaju mi olakšati, pomoći mi, zajedno pečemo kolače. Kažem da ću im plesati na svadbama, a oni računaju koliko ću imati godina', smije se gospođa Marija, koja se osjeća ispunjeno i zadovoljno jer radi nešto korisno.

Od stupanja Zakona o udomiteljstvu na snagu u listopadu 2007. godine, jedna obitelj može udomiti najviše troje djece. Iako je u obitelji Palijan ostalo četvero djece, uskraćena im je naknada za jedno dijete, pa oni sada mjesečno za udomiteljstvo dobivaju ukupno 7.800 kuna. S obzirom na to da supružnici Palijan nisu u radnom odnosu, već su se u potpunosti posvetili udomljenoj djeci, s navedenim iznosom jedva pokrivaju troškove režija, hrane, goriva, odjeće i svih drugih životnih potrepština.

Prema izračunu SSSH, minimalni troškovi radničke obitelji s dvoje djece i automobilom u prosincu su iznosili 7.549 kuna. Iako četvero djece smještenih kod Palijanovih ne oskudijeva ni u čemu, zbog rasta cijena pokloni pod božićnim drvcem ove su godine bili ponešto skromniji nego proteklih blagdana. Ostvarenje njihovog sna o dobivanju računala koje bi im, s obzirom na teškoće u komunikaciji, itekako dobro došlo, pričekat će neka bolja vremena.

Prema Godišnjem statističkom izvješću o primijenjenim pravima socijalne skrbi, u Hrvatskoj je važeću dozvolu za obavljanje udomiteljstva u 2007. godini imalo 2.575 udomiteljskih obitelji, dok podaci za prošlu godinu još nisu obrađeni. Ovako visoka službena brojka iznenađuje i same udomitelje, koji podsjećaju da se javnosti stalno šalje poruka da u Hrvatskoj nema dovoljno udomitelja te se na taj plemenit čin nastoji ohrabriti što više obitelji. Prema izvješću, iste je godine bilo je ukupno 2.080 djece i mladih koji su ostvarivali pravo na skrb izvan vlastite obitelji kroz stalni smještaj u udomiteljskim obiteljima.

Ovakve brojke podsjećaju na glavni problem (potencijalnih) posvojitelja - godine čekanja na dijete s tzv. čistim papirima. Tijekom 2007. u Hrvatskoj je posvojeno 121 dijete, što je bio najmanji broj posvojenja u odnosu na prethodnih 11 godina. Krajem iste godine na listi čekanja za posvojenje bilo je 986 zahtjeva potencijalnih posvojitelja sa 'zelenim svjetlom' centara za socijalnu skrb, dok je istovremeno bilo svega 250 djece s ispunjenim pretpostavkama za posvojenje, od čega 105 djece u dobi do navršenih 10 godina.

Problem je uvijek isti - roditeljima koji zanemaruju djecu sudovi rijetko oduzimaju roditeljsku skrb, čime oni zadržavaju pravo na dijete. Prema podacima Ministarstva zdravstva, iz zimskog sna barem su se probudili centri za socijalnu skrb - 2007. godine podnijeli su 275 prijedloga sudu za oduzimanje roditeljske skrbi; 2006. takvih je prijedloga bilo 212 prijedloga, a 2005. godine svega 148.

Jasna Ćurković-Kelava, dugogodišnja ravnateljica Doma za djecu u Nazorovoj ulici, institucije s rekordnih 30-40 posvojenja godišnje, kaže da bi ih bilo i više kada bi se na vrijeme pokretali navedeni postupci protiv roditelja koji ne brinu o djeci - rok je tri mjeseca nejavljanja instituciji - i kad bi ti postupci na sudovima kraće trajali.

Goran Maravić'Ako roditelj u tri mjeseca ne dođe nijednom, mi obavještavamo centar, a ako dođe samo jednom u tri mjeseca, pišemo da su to nekvalitetni kontakti, da dijete od toga nema ništa, da je to maltretiranje i odugovlačenje boravka u instituciji. No vrlo se rijetko događa da odmah nakon tri mjeseca centar pokrene postupak, obično se roditeljima daje više vremena', upozorava ravnateljica.

Roditelji koji u jednom segmentu skrbe za dijete, ali trenutačno nisu u stanju osigurati im potpunu roditeljsku skrb, ponekad su ljubomorni i boje da će ih dijete zaboraviti ako bude udomljeno. Ako se izrazito protive suglasiti s udomljavanjem, centar zadržava diskrecijsko pravo donijeti konačnu odluku', navodi Ćurković-Kelava.

Ona se, baš kao i brojne udruge udomitelja, zalaže za profesionalizaciju institucije udomiteljstva koja bi zaposlenim udomiteljima omogućila, primjerice, pravo na bolovanje. Tako bi se zakonom omogućili i različiti davatelji usluga na tržištu - od centara za socijalnu skrb, preko ustanove, do agencije za udomiteljstvo kakve postoje u Europi. Svi imaju isti cilj - što je moguće više skratiti vrijeme provedeno u domu.

Prema podacima ministarstva, u 14 državnih domova za djecu, dva doma drugih osnivača te šest ovlaštenih pravnih osoba krajem 2007. bilo je smješteno 1.360 djece koja su tamo prosječno boravila oko tri i pol godine. Od navedenog broja, 129 djece bilo je mlađe od tri godine, a UNICEF navodi da posljednjih desetljeća istraživanja dokazuju osobitu štetnost domskog načina života upravo za djecu u toj dobi, kada se najintenzivnije razvija mozak i kada se stvaraju obrasci za buduće emocionalne odnose, kao i crte ličnosti djeteta.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još