Uopće ne kužim što svi ti pusti Hrvati traže po emigraciji. Nema tamo ni vina, ni maslinova ulja, ni janjetine, ni ribe, ni craft piva. Evo, skrasili smo još jednog Belgijanca kojem je Kroejša sjela po svim hedonističkim uzusima. Osim što razmišlja da se odseli kad mu klinci budu zreli za srednju školu. Da vidimo o čemu se radi...
Joeri Callens je na Fejsu Juri Jerkovic. Ime upravo onako kako i zvuči na nizozemskom. Stoga ne kuži zašto ljudi koji ga znaju kao Jurija, jednom kada mu vide napisano ime, krenu ga zvati Joeri. Jerkovic... sviđa mu se engleski izgovor prezimena. Barmen, kuhar, bonvivan, Belgijanac, u organizaciji belgijsko-hrvatskog psy festivala Lost Theory. Miran frendovski lik, sjedi preko puta mene u Pločniku, baru kod Zapadnog kolodvora. Juri je bio jedan od ključnih noćobdija u Ghentu. Pozdravljali su ga sa svakog štekata i podija kao da Mišo Kovač prolazi splitskom rivom. I onda što. Čovjek je aterirao u Zadar, omamljen ljubavnim zovom Tamare.
Ne, fakat. U Hrvatsku još najviše ima smisla doći se zaljubiti. Sve drugo je fakultativni bonus. I živio je tako Juri u Zadru, svako malo hodočastio u Liku pripremati festival i shvatio da je lički lifestyle zapravo ideal kojem bi svi trebali težiti: 'Gle, ljudi s manje prilika su sretniji. U Belgiji radiš od 9 do 5, dođeš doma, radiš nešto za djecu pa gledaš televiziju i ideš spavati. Veća produktivnost i rad za velike korporacije ne znači da ti je zapravo bolje. U Lici ljudi sade i proizvode svoju hranu, jedu bolje, nemaju novca, ali opet će zavrtjeti rundu za druge. U Belgiji sjediš na svojoj ušteđevini. Novac te ne čini sretnim. Što ga više imaš, više ga želiš. S druge strane, što manje imaš, više dijeliš.'
Hrvati jedu previše mesa
Juri izbacuje opservacije zbog kojih mi je bilo žao što nisam naručio najskuplju pivu sa sjajnog menija njegova bara 'Pločnik', ali bilo je kasno. Već sam bio na pola makijata. Mjesto s rozim WC-om, 50 vrsta što belgijskih, što craft piva, pokrenuo je sa suprugom Tamarom i frendom Vedranom Menigom, organizatorom Seasplash, Outlook i Dimension festivala. Skroz zgodan prostor. S klubom u podrumu, barom u razizemlju i prodavaonicom ploča na katu. Otud Pločnik. Juri je inače strastveni ljubitelj hmeljnih preparata i premda smo podijelili oduševljenje belgijskim samostanskim pivima, njega još više puca hrvatska scena zanatskih piva. Kaže, toga nema u Belgiji.
Joeri i njegova žena su vegetarijanci. Više manje. To je i njihovo dvoje male djece. To je i razlog što su se odselili iz Zadra. Tamo nema vegetarijanskih vrtića. Hrvati jedu previše mesa, kaže. Što i nije takav krimen s obzirom na to da još uvijek uzgajamo životinje zdravije i prirodnije nego što to rade Belgijanci. Ali, jasno, biti vegetarijanac u Dalmaciji isto je kao i biti banana na Grenlandu. U Zagrebu su klince lansirali u Waldorfski vrtić. Idu po šumama, otkrivaju prirodu, uče se kooperaciji umjesto konkurenciji i tako tome. Nije Juri gorljivi antropozof, jedva da je i pročitao što od Rudolfa Steinera, ali želi da mu djeca odrastaju u bezmesnom, solidarnom, empatičnom i prirodnom okružju.
Hrvatska je još uvijek malo patrijarhalna, ali u usporedbi s Belgijom, tu još uvijek možeš ostati s djetetom neko duže vrijeme. Tamo se majke vraćaju na posao već nakon tri mjeseca jer je naprosto nemoguće preživjeti s jednom plaćom', kaže, a ja ga pitam je li mu Hrvatska konačna destinacija. 'Ako se nešto ne promijeni dok mi djeca ne krenu u srednju školu, najvjerojatnije ćemo se odseliti odavde. Ovdje je obrazovanje usmjereno na kompetitivnost i ocjene. Svi se rađamo s unutarnjom motivacijom. Djeca žele učiti, zainteresirana su. Ali u školi se sve to razbija i krene usporedba nekog tko je dobar u jezicima s nekim tko je dobar u nekom zanatu. Na kraju se sve svodi na uniformirane ocjene koje ti određuju budućnost. I onda još dobiješ činjenicu da ljudi koji su ti bili najbolji u nečemu, odlaze u inozemstvo. Umjesto da se fokusiraš na otkrivanje individualnih talenata i da svi postanu najbolji u onom za što jesu.'
U kući našeg Belgijanca govori se engleski, nizozemski i hrvatski
Juri još glavinja s hrvatskim. Veli da će ga uskoro njegovi klinci prestići. U kući se govori engleski, nizozemski, hrvatski. Činjenica je da većina Hrvata koje sreće želi razraditi svoj engleski i nisu motivirani natezati se sporovozno na naškom. Pitam ga za hrvatski hranidbeni meni. Sveto trojstvo krumpira, mesa i salate. Tješi me da je isto u Belgiji. I tu negdje dolazimo do jedinog fenomena koji mu nedostaje iz Belgije, ne računajuću gomiletinu prijatelja. Ovi mu i ne nedostaju koliko bi mogli, s obzirom na to da se nemilice najavljuju svakoga ljeta u želji da dožive jadransku bajku. Dakle, radi se o najjačem flamanskom street foodu - pomfrit iz friteze. Tamo se prodaje u suludim količinama i s brdom majoneze. Znam iz prve ruke.
Juri okida na dubstep, techno i inu elektroniku. Ako ga skužite kako stoji solo za šankom Močvare ili Medike, slobodno mu priđite, najbolje ako još imate neki pomfrit sa sobom. Za razliku od Ghenta, gdje je znao sve i svakog i uspeo se do voditelja nekoliko barova, ovdje mu je socijalna mreža još uvijek rupičasta. Ne može to tako.
Još zanimljivih životnih priča stranaca koje je prst sudbine doveo u Hrvatsku pročitajte ovdje.
