'Fuck, I lose my flight!', budi me urlik kosatog lika iz susjedne sobe. 13 je sati. Vrat mi je ukočen. Sunce iznad Savudrije gazi sve pred sobom. Pokušavam se sjetiti gdje sam i kako se zovem, Čileanac nervozno šeće amo-tamo po apartmanu, a u glavi mi ječi posljednji refren iz 5 ujutro - 'dodirni mi kolena, to bi baš volela'. Ne, fakat, ovo nije normalno...
U Španjolskoj ga pozdravljaju na ulici, u Čileu je već ušao u legendu, kod nas je još uvijek u fazi skupljanja frendica na Facebooku. Miguela sam upoznao prije kojih godinu dana, malo ga medijski isfurao, ali puno zavolio. Čovjek koji je prije naučio plesati Jacksona nego sjesti na tutu, od imitacije kralja popa praktički prehranjuje frendove i rodbinu, a jučer je bio naručen za nastup na svadbi u Savudriji. Nastup zbog kojeg je prekinuo turneju po španjolskim hotelima i resortima, gdje skuplja ljetni keš od kojeg će ostatak godine živjeti razigrano boemski s kolekcijom kvaliteta koje su kod nas na izdisaju. Hoćeš spontan, hoćeš direktan, hoćeš nesebičan i sve zapakirano u energiju tinejdžera koji je prvi puta izašao van. Žicao me još pred dva mjeseca da mu budem vozač do lokacije. Mislim, ajde. Tako i bi. Dočekao sam ga na aerodromu. Nema stajanja. Pravac Istra.
Čovječe, kako mi je nedostajala Hrvatska! Jedva čekam vratiti se 15. listopada. Nakon toga, stari moj, ne stajemo!' Umoran je. Nastupa svaki dan. Prevaljuje dnevno četiristotinjak kilometara. Smršavio je sedam kila. Pitam ga je l' izlazi šta po Sevilli i ostalim mjestima gdje mu se vrti show. Nema šanse. Nisu mu Španjolci nešto. A i gledaju ga s visoka. Ipak je on južni Amer. Kaže da nigdje na svijetu nije sreo tako drage ljude kao kod nas. A tek žene... Miguel vrisne. Otvara mjuzu u autu na najjače i obećava mi suludi provod.
Trkeljamo bez veze, Miguel mi svako malo maše mobitelom pred facom. Vidi ovo, vidi ono. Najdraže su mu audioporuke na Whatsappu. Kreveljimo se uz radijski treš, Čileanac nas snima i šalje po međunarodnim destinacijama. U Savudriji nas čeka fensi svadba i baš mi je fora što dolazim u svojstvu vozača. Izgledam kao da se idem šetati oko Jaruna, nije ni on nešto bolji, ako izuzmemo arsenal Jacksonovih kostima koje će izmijeniti tokom nastupa. Ma boli me k..., kaže mi. Doći ćemo kao dva Cigana i ukrasti im show.
'Rekla mi je organizatorica da će nastupiti još neka poznata hrvatska pjevačica, ali ja nemam pojma tko je to', veli Čileanac. - 'Pa kako se zove?' - 'Nemam pojma.'
Pada noć. Dolazimo pred hotel Kempinski. Parkiram prašnjavog Punta pored uglancanog moćnog Audija. Ovo će biti dobro. Daju nam ključeve našeg apartmana, svadba je već u jeku. Miguel je iznenađenje. Mlada je teška obožavateljica, nema pojma što joj se sprema. Odlazimo do garderobe, na katu trešte domaći hitovi. Čini mi se kao Danijela Martinović, ali nemam pojma. Nije da pratim svadbenu scenu. Čileancu oči krvave od umora. Kažem mu - stari, izgledaš kao da si upravo izašao iz 'Thrillera'. Puštam ga da se našminka i dovede na radnu temperaturu. Odlazim na donju terasu s Red Bull votkom i gledam vlažno nebo nad Savudrijom. Volim Istru, šteta što je nemamo vremena doživjeti. Miguel mora nazad u Španjolsku odmah sutra. Avion mu polijeće u 16 sati.
Sjedim, pored mene prođe Maja Šuput s nekoliko ljudi. Valjda im je pala gažerska pauza. Padne mi na pamet da ne sjedim tako beskorisno, nego da se malo zabavim. Dignem čašu sa stola, dođem do njih i pristojno priupitam: 'Excuse me, do you know who was playing upstairs?' – 'It was me', odgovori mi Maja, a joj se predstavim kao menadžer Mickela Jacksona. Rodom iz Houstona, ali zapravo živim na relaciji New York – Los Angeles. Maja se ozari, ponudi mi da sjednem do nje i krene mi govoriti o tome kako joj je Hrvatska dosadna. Branim malo naše boje, pa ne može biti baš tako, Hrvatska ima sjajan rejting po Europi i SAD-u. 'Ma da, ali je zapravo dosadna... ja obožavam Miami', priča mi pjevačica o kojoj nemam pojma pa je pitam živi li od sviranja po svadbama. Saznajem da svira bilo gdje, koncerti, svadbe, klubovi... što god treba. Simpatična mlada dama. Brijem da bi odlično prošla u Teksasu.
Nego, Miguel me zove. Kreće njegov nastup. Obećao sam mu pomoći oko nošenja garderobe na stepenice iza plesnog podija. Muzika kreće, Čileanac dolijeće ispred mladenaca, opći lom. Vade se mobiteli, kamere, ovaj razvaljuje 'Smooth Criminal'. Set od pola sata, Miguelu trčim po papirnate ubruse iz donjeg WC-a jerbo se otapa kao snjegović. Svaka pjesma ima drugu kostimografiju, presvlačenje, zamatanje trake oko prstiju - zakopčaj mi ovaj gumb, ne, nisi dobro, pjesma već kreće, adrenalin mu je na sto i trideset. Jedva čeka da prođe tih pola sata da se može opustiti i odvaliti.
Tako i bi. Ludi posao. Pola sata, putni troškovi plus soma eura u kuverti. U ovom slučaju. I tata bi, sine. Točnije, i djed bi, unuče, s obzirom da je Miguelov sin nedavno dobio dijete. Očito po familiji kruži ideja da što nisi napravio do dvadesete bolje da i ne radiš. Jackson s Trešnjevke je napravio što je obećao. Razbacao se po podiju s mladom, pokupio nekoliko kontakata na Facebooku, istočio u sebe zavidnu seriju koktela i piva i kad sam mu oko pet ujutro predložio da odemo spavati jer mora stići na avion u 16, samo je odmahnuo rukom – 'ma daaaj, stići ćemo, još je rano za otić'.
U međuvremenu smo opalili nekoliko fotki s Majom, objašnjavali su mi, Peteru, menadžeru iz Teksasa, kako je Maja jako popularna u Hrvatskoj. Okrenem se Maji i kroz smiješak joj dobacim: 'You're like famous here, I don't believe it.' Mala se nije dala: 'I'm not like famous, I am famous!'Wow. Dođi onda da te slikam s neponovljivim celebrityjem, mojim Mikelom. Jednog dana, Majo, možda ti dozvolim da mu doneseš papirnate maramice za između pjesama.
Nego, da. Maja se pokazala kao prilično drago i srdačno mlado biće bez obzira na repertoar. A savudrijsko ludilo s Čileancem dobilo je svoju najsjajniju etapu u jedan popodne, kada je Miguel shvatio da je prespavao mogućnost da stigne na avion. Sjedimo u bircu, u nebuloznom balunu od protekle noći, naručujemo sljedove kava dok ovaj diže na noge frendove po Sevilli da mu nađu sljedeći let. 'Svakih 30 sekundi zadere se Fuck! I lose my flight! Fuck! Nasmiješen i zabavljen vlastitom ludošću. Ima nastup sutra, ne može ne doći. Ima i karta. Jutarnji avion. Drito Zagreb – Sevilla. 850 eura. Predobro.
Vozimo se u Zagreb preko Rijeke, gdje smo stali nešto pojest i gdje je Miguel grlio random starice po cesti. Još će ga se dugo sjećati na Korzu. Dolazimo na Lučko, Miguel si računa u glavi i skuži da je dolaskom u Hrvatsku popušio sve u svemu 300 eura. Tješim ga da nije loše. Vidio je mene i još sam mu glumio vozača. Neprocjenjivo. Yeah man! Nasmije se od uha do uha, zaurla i pusti po tristoti put Stevieja Wondera 'I just call to say I love you'.
Pozdravljam ga ispred zgrade kod trešnjevačkog placa. Obećao je da neće ići večeras van, da opet ne popuši avion. Zagrli me, kaže mi da me voli i prdne. Umre od smijeha i veli da to moram staviti u tekst.
Šalje mi poruku pola sata kasnije. U Vintageu je. OK, pomolimo se.
