DRŽAVNI VRH U VUKOVARU

Kolona zaborava prohujala kroz grad-heroj

18.11.2009 u 14:05

Bionic
Reading

Još jedne godine državni vrh se skupio u Vukovaru, još jedne godine povorka koja se ironično naziva Kolona sjećanja prošetala je potezom od vukovarske bolnice do groblja žrtava Domovinskog rata. Obraćanja državnih dužnosnika ponovno su bila prepuna pitanja na koja odgovora nema i nikada ih neće biti, jer tragedija Vukovara je neobjašnjiva, baš kao i nebriga države za grad kojemu nikako da svane

Policija je objavila da se u koloni sjećanja skupilo oko 17 tisuća ljudi, među kojima su bili i predsjednik Mesić, premijerka Jadranka Kosor i predsjednik Sabora Luka Bebić.

Mesić je pred novinarima još jednom konstatirao kako je zločin koji su u Vukovaru počinile srpske snage bio 'smišljen i planiran' te ocijenio kako je u proteklih 18 godina, kada je riječ o rasvjetljavanju zločina počinjenih u Vukovaru, hrvatska vlast učinila što je mogla, ali da svaki pojedinačni slučaj sigurno nikada neće biti razriješen.

Epski raspoložen bio je predsjednik Sabora Luka Bebić, koji je rekao kako se 'u Vukovaru pokazala zrelost i srce jednog naroda da se u epopeji koja je bila iznad svih standarda stvorila i obranila hrvatska država', javlja Hina. I Bebić je spomenuo da nas 'žrtva Vukovara obvezuje da pomognemo razvoj toga grada'.

U koloni su bili i zapovjednici obrane Vukovara, Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković, koji je rekao kako je Vukovar, a 'nikakvi subnori ili endehazije', temelj moderne hrvatske države.

Premijerka Kosor je izjavila kako ju 'veseli što vidi obojene fasade i kuće i puno mladih ljudi' te dodala da je 'potrebno sve učiniti s ciljem otvaranja što više radnih mjesta u Vukovaru'.

Fasade i kuće iz premijerkinog govora (istina, pomalo jednolično obojene) dočekat će i sljedeće godine povorku koja će se još jednom prisjetiti vukovarske tragedije, a potom u službenim autima prohujati pored nedovršene poslovne zone, smještene na ruševinama tvornica Vuteks i Borovo, te skrenuti prema Vinkovcima i Zagrebu.

Ostavit će za sobom grad u kojemu više od četvrtine građana i dalje nema posao, oni koji rade i dalje imaju najmanje plaće i najskuplju potrošačku košaricu u državi, a rijetki entuzijasti koji nešto pokušavaju bivaju uvučeni u koloplet nesporazuma lokalnih i županijskih vlasti te i dalje prisutnih međunacionalnih tenzija koje su se s odraslih prebacile na mladež. A želi li nagovoriti upravo tu mladež da u gradu i ostane, država deklarativnu brigu mora zamijeniti praktičnom.