Kristina Mlinarić (38) položila je 7. srpnja uspješno kapetanski ispit i tako postala jedina žena pilotkinja s tom titulom u Hrvatskoj. Uspješni kapetansku provjeru obavila je upravljajući zrakoplovom Croatia Airlinesa Dash 8-Q400 na letu Zagreb - München – Zagreb, ali njen prvi pravi radni dan bio je daleko impresivniji od polaganja ispita o kojem su izvijestili svi mediji.

'Tog 9. srpnja dignula sam se valjda u četiri ujutro i to zbog toga jer stanujem u Velikoj Gorici niti 10 minuta od zračne luke. Da živim dalje, ustajanje bi bilo u tri ujutro. U 5 i 30 sati imala sam svoj prvi zračni let kao kapetanica aviona. Taj dan letjeli smo Zagreb – Split. Potom smo iz Splita odletjeli za München, pa opet u Split. S mora sam opet letjela za Beč, pa opet za Split i na kraju sam se, sad više ne kao pilotkinja nego kao putnica vratila u Zagreb negdje oko 17 i 30. Sve u svemu u zraku sam kao pilot provela oko šest sati, a ostalo vrijeme čekajući novi let – na pisti', priča Kristina, dodajući kako je od toga dana već sakupila već 20 sati leta, a leti u širokom krugu od Sarajeva, Skopja, Rima, Venecije, Milana, Zuricha, Münchena, Kopenhagena, Bruxellesa… Mjesečna norma pilota je 60 sati leta.

Pilotkinja dakako nije postala preko noći, za Croatia Airlines kao kopilotkinja letjela je 12 godina i u zraku provela više od 6.000 sati. Sredinom veljače ove godine, počela je obuku za kapetanicu zrakoplova Dash 8-Q400, no, ističe, nije jedina s kapetanskim epoletama: prije nje tu titulu je zaslužila i Dunja Kuvalja (40). Ona je 2008. postala prva kapetanica aviona Airbus A 320 u Hrvatskoj, koja već neko vrijeme ne radi u Croatia Airlinesu.

U svijetu se rijetki čude ženama u kokpitu

'Trenutno uz mene kao kapetanicu još dvije žene sjede u kokpitu – sudjeluju u letu kao kopilotkinje, a suprotno predrasudama o tome da kokpiti samo sjede i one uspješno voze avione. U samoj tehnici leta između žena i muškaraca nema razlike', kaže Kristina, ističući kako u samoj kompaniji među kolegama nikad nije doživjela diskriminaciju zbog tog što je žena.

'Za svoj posao primam isti dohodak kao i muške kolege. Zapravo žene na čelnom mjestu u kokpitu diljem su svijeta sasvim normalna činjenica, toliko da je neki dan jedan stranac vidjevši kako me snimaju pitao – što tu ima čudno!? Jer ženski kokpiti (pritom mislim na kompletni sastav u upravljanju avionom) su već uobičajena stvar. Naravno, da mi je drago da se i takve stvari događaju u Hrvatskoj, ali za pravi trend osim mene treba još cura i nadam se da će im moj primjer biti dokaz da je to moguće', kaže Kristina. Ipak na svoj prvi let čekala je dugo. Nakon završetka srednje škole, upisala se na Fakultet prometnih znanosti, smjer Aeronautika, završila ga je u roku, ali je poput drugih kolega prolazile muke pri pronalasku posla.

'Nisu se tražili piloti, pa sam nešto dulje od dvije godine radila u jednoj trgovini. Možete misliti što sam mislila kad bih čula: Ooo, vi ste pilotkinja, baš divno. Posložite onu policu. No moja je ljubav bila letenje i samo sam čekala kad će se otvoriti radno mjesto pilota’, kaže Kristina dodajući kako njena priča nije iznimka jer su i neki njeni muški kolege, čekajući posao na nebu, radili na gradilištima, konobarili i bavili se nizom drugih poslova.

Teže je biti pilotkinja ako si majka malenog djeteta

'Neke situacije su ipak teže, ako si mama u zraku. Ne možeš, recimo, iz Münchena, kamo si doveo putnike, skočiti doma i dati djetetu sirup kad se razboli. Zbog toga sam u vrijeme kad je moj sin bio još jako malen odgađala napredovanje, jer mi je kao kopilotu bilo lakše prebaciti let ako mi je dijete bolesno. No budući da sad ide u vrtić, puno mi je lakše pa i ja mogu učiniti krenuti korak dalje', kaže Kristina, ističući kako ništa ne bi bilo moguće da joj u planiranju ne pomaže suprug Željko koji na Plesu radi kao vozač autobusa.

'Ljeto nam je oboma kaotično. Suprug i ja znamo sjesti navečer u kuhinju s rasporedima smjena i dogovarati što i kako. To su doslovno križaljke. Ali mislim da moji problemi nisu ništa posebno. Društvo jednostavno nije učinilo dovoljno da olakša roditeljima sa zahtjevnim poslovima brigu oko djece. Kad to kažem, mislim i na blagajnice u supermarketima koje isto kao i ja svoju djecu ostavljaju na brizi članovima obitelji. Bez njih teško da bismo mogli raditi ovaj posao', kaže Kristina.

Odmalena mašta postati strojovotkinjom

Bez obitelji svoj posao ne bi mogla obavljati ni Lorena Matejaš (35), koja je nekako u slično vrijeme kao i Kristina je postala zapovjednica – točnije prva žena strojovođa otkad je željeznice u Hrvata. I ona je dugo čekala da ostvari san, srednju školu za zvanje strojovođe elektrovuče završila je još 1999., kaže, načekala se, ali ne zbog toga što je netko u Hrvatskim željeznicama mislio da ona kao žena nije dorasla tom poslu.

'Najprije sam željela posložiti svoju obitelj. Majka sam troje djece, djevojčice stare devet godina i dvojice dječaka starih sedam i pet godina. Sada su djeca veća, i mogu posvetiti svojoj najvećoj ljubavi’, kaže Lorena, koja za razliku od Kristine, čija obitelj nije prije imala letača ima željezničarski pedigre.

'Podrijetlom sam iz slavonskog sela Piljenice, a danas živim u Lipovljanima. Potječem iz željezničarske obitelji u kojoj su otac i nekada davno djed radili na željeznici, zvanje strojovođa bilo je još pri izboru zanimanja moja jedina ljubav. Moj otac nije bio oduševljen mojim izborom, ali to me nije spriječilo u ostvarenju cilja', kaže Lorena, koja je na stručno osposobljavanje u HŽ Putnički prijevoz došla u siječnju 2016., a obuka je trajala četiri mjeseca. Dan kad smo razgovarali bio joj je slobodan.

'Pokrivam čvorište Zagreb. To znači da mogu voziti za Ogulin, Savski Marof, Dobovu, ali i u drugom smjeru za Koprivnicu, za Vinkovce… No ne idu svi vlakovi u isto vrijeme. Ako vlak ide u pet ujutro iz Zagreba, onda moram na kolodvor doći u četiri i preuzeti ključeve, pregledati sve pa još jednom sve dogovoriti. To znači da od doma moram krenuti u tri, a druge dane, kad vozim noćnu, drugačije je jer moram na posao u recimo 22 sata. Nekad kuham ujutro, nekad uvečer, a nekad kuha suprug. Ukratko, moglo bi se reći skoro nijedan dan mi nije isti. Dakle, definitivno nisam rob rutine', smije se Lorena, dodajući kako i ona sa suprugom svaki mjesec poslaže raspored i dogovara strategiju. Ako je kod Kristine slaganje rasporeda slično tablama kontrole leta, kod Lorene je to - poput dispečerskog centra za strogo kontrolirale vlakove.

Muž je velika potpora, a djeca su ponosna što mama vozi vlak

'Iznimno mi je važno što me Dubravko u svemu podupire. Kada smo saznali da će se moj san o vožnji vlakova i ostvariti, on je bio još sretniji od mene. A djeca uživaju jer su jedina u Hrvatskoj koja mogu reći – moja mama vozi vlak!' smije se, a na pitanje o reakcijama kolega i putnika odgovara: 'Kolege me zovu majstore, a putnici rijetko znaju tko ih vozi, ali ako me vide kada dovezem vlak na kolodvor ili stajalište, čuju se komentari – ma nije to žena, to je onaj strojovođa s dugom kosom, a onda dođu bliže i kažu – a ne, ne, ipak je žena. Onda se zaustave, vraćaju se, pokazuje me, slikaju - iako ne znam zašto. Ja im kažem da je ovo posao koji traži hladnu glavu, a ne muškarca ili ženu.'

I ženi i muškarcu posao strojovođe, objašnjava, nosi mnogo stresa, vlakovi voze u teškim vremenskim uvjetima poput guste magle ili obilnih padalina, a tu su i neoprezni pješaci i vozači, osim toga u kokpitu valja ovladati mnogim informacijama odjednom.

'Unatoč tomu osjećaj je fantastičan. Svaki dan si u drugom mjestu, uživaš u predivnim krajolicima, lokomotive su moćne, postižu brzinu i do 160 km/h i upravljati s 80 tona teškim vozilima je najbolji osjećaj na svijetu', kaže Lorena, nadajući se da će njena priča potaknuti i druge žene koje imaju san poput njenoga da ga i ostvare…

Tihana se ne boji ni juga ni bure!

Istu želju, samo u drugom mediju ima Tihana Bralić (31), prva časnica palube na Jadrolinijinim putničkim brodovima. Za one koji ne znaju to je zadnja stepenica prema zvanju kapetanice iliti zapovjednice broda. Nije Tihana prva u Hrvatskoj koja se uputila prema toj poziciji, prije nje bilo je žena koje su postale kapetanice i uspješno brodile s grdosijama. Poput, primjerice, kapetanice Vere Zec, zapovjednice na modernim kruzerima. Tihana trenutačno plovi na najfrekventnijoj liniji Jadrana, onoj između Splita i Supetra, na trajektu Biokovo, ali je u svom stažu sakupila kadeture i vijađe velikim morima. Sada plovi u smjenama 15 dana na brodu, 15 doma, a dnevno drži četiri linije prema Braču s povratkom u Split. I sprema se postati kapetanka.

'More je uvijek izazov. Danas je bonaca, ali jučer nije tako bilo. Trebalo je smireno složiti sve automobile i onda polako kontra bure…', kaže i pokazuje video (na kraju teksta) snimljen ovoga lipnja s komandnog mjesta Biokova za velikog juga u Bračkom kanalu. Trajekt doslovce udara o zidove valova, gubi se u pjeni i izranja.

Nisu je pokolebale priče: 'Mala, nije more za žene'; uporna je u svom naumu: Želi postati kapetanica broda

'Prošli smo kroz to jugo, kao što smo neki dan prošli kroz buru. To nam je posao i nema tu razlike jeste li muško ili žensko. Stvar je u tome jeste li dobro obučeni, jeste li odgovorni i volite li svoj posao. A ja ga volim', kaže mi. Za posadu s kojom trenutno plovi ima samo riječi hvale, ali tijekom studiranja i kadeture naslušala priča u stilu 'mala, nije more za žene'.

'Zato mi je potpora kolega iz Jadrolinije tim važnija, oni mi nisu dali odbijenicu kao neki na drugim mjestima. Istina, u početku vas najprije drže na testu, kao da ni sami ne vjeruju da vi imate sva znanja i sposobnosti koje kao prva časnica, dakle izravna spona između barbe i posade moram imati. Prije svega mislim da sam im se dokazala znanjem, voljom, ali i time da znam donijeti odluku i naredbu', kaže Tihana, koja je prije nego što je postala mornarka bila – gimnazijalka.

'Nitko u mojoj obitelji nije bio pomorac, ni ja se prije odluke nisam bavila jedrenjem ili nekim morskim sportom. Jednostavno sam odlučila da hoću na more. Doduše u početku sam htjela raditi u nekoj agenciji ili lučkoj kapetaniji, ali je nakon kadeture 2010. prevagnuo zov za plovidbom. I nisam se pokajala', kaže dodajući kako još zastane s putnicima i strancima koji se čude kad je vide u monturi (uniformi)'.

Putnicima je još uvijek egzotična

‘Sve su to dobre reakcija, veseli ih što ih morem vozi žena, čestitaju mi, neki se žele slikati pa im udovoljim', priča, a da u toj komunikaciji ima posebnog uspjeha svjedoči i priznanje djelatnica godine u sklopu akcije Čovjek ključ uspjeha u turizmu

'Uloga pomoraca vrlo je odgovorna za vrijeme sezone te se svi zajedno trudimo ispuniti očekivanja naših putnika. Posebno mi je drago što sam ja, žena među mojim muškim kolegama, dobitnica priznanja pa se nadam da će moja priča biti motiv mladim naraštajima, a posebice djevojkama, da se zainteresiraju za pomorska zvanja', kaže, a na pitanja o usklađivanju obitelji i posla odgovara: 'Meni je lakše nego Kristini i Loreni, jer sam još uvijek bez obaveza.'

No poput svojih kolegica, i ona je sigurna kako žene u tzv. muškim poslovima ne donose samo ravnopravnost za jedan spol. Pilotkinje, strojovotkinje i kapetanke ruše i predrasude o tome da se muškarci ne znaju brinuti o kućanskim poslovima i odgajati djecu, jer su to navodno isključivo ženski poslovi.

Ili ukratko, nema janga bez jina (i obratno)– svejedno na moru, zemlji il' zraku.

SaveSave