UPOZNAJTE ANKICU ĐUKIĆ

Mlada znanstvenica radi čuda: Izumila bicikl na vodik, sljedeće što kemija je - auto

27.02.2017 u 11:57

Ankica Đukić i njezin bike na vodik

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Privatni album Ankice Đukić

Bionic
Reading

Kažu da kotač spada u najveće izume čovječanstva, ali ako mislite da je priča završila u onom trenutku kad je pradaleki predak zavrtio prvi ispred sebe, varate se. Kružnim guralom bave se s jednakim marom znanstvenici i danas. Možda i više nego prije, a upravo je ovih dana s Fakulteta strojarstva i brodogradnje iz Zagreba stigla nova dobra vijest iz – znanosti o kotačima. Predstavljen je prvi hrvatski bicikl na vodik, a potpisuje ga Ankica Đukić, mlada docentica sa Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i ekologiju na tom zagrebačkom fakultetu

No to je tek početak jer Ankičina dva kotača uskoro bi trebala dobiti još dva – bicikl je tek uvod u veliki projekt stvaranja prvog hrvatskog automobila. Kad se svemu tome doda da su Ankičinu prezentaciju bicikla promatrali poslovnjaci iz Toyote, priča zvuči kao dobar spoj zabave, znanosti i poslovnog duha. Tako bi se u tri riječi mogla opisati i Ankica, voditeljica Laboratorija za energetska postrojenja FSB-a, u kojemu je i izradila bicikl na vodik. Neuobičajeno za strogo znanstvene teme, najprije brbljamo o stilu života u kojem je bicikl ako ne najvažnija stvar, a ono važan suputnik.

Potrefilo se da je bicikl jedno od ključnih prometala u mom životnom stilu, dosta dinamičnom i prirodnom. Volim istraživati, provoditi vrijeme vani, u prirodi, a to vrlo često uključuje bicikliranje i jahanje; vesele me zimske i ljetne šetnjice po Jarunu i Sljemenu te jedrenje. Sudjelujem i u veslačkom natjecanju u regati koju organizira moj fakultet te u karting natjecanjima. Volim se kretati i puno se smijati, a s vremena na vrijeme napišem i poneku pjesmu', kaže Anica izbrisavši u nekoliko sekundi bedaste predrasude o znanstvenicima koji se sa svijetom sporazumijevaju samo preko brojeva i formula. U laboratoriju na fakultetu pak njezina područja istraživanja su gospodarstvo zasnovano na vodiku koje uključuje sve četiri tehnologije vodika: proizvodnju, pohranu, distribuciju i korištenje u vodikovim gorivim člancima te obnovljivi izvori energije (Sunce), zaštita okoliša i održivi razvoj.

Kako vam je bicikl od rekreacije postao dio znanstvenog projekta?

Ideja za bicikl na vodik javila mi se tijekom izrade doktorske disertacije (doktorirala sam na proizvodnji vodika elektrolizom vode korištenjem Sunčeve energije). Postavila sam si cilj koristiti tako čisti proizvedeni vodik u gorivnim člancima i to je bio velik izazov za mene. Raspisala sam ideju u glavi i prvi sljedeći korak bio je osigurati financijska sredstva koja bi mi omogućila realizaciju. Baš u tom trenutku HEP je raspisao natječaj za dodjelu donacija. Kako se na taj natječaj mogao prijaviti samo jedan projekt iz iste institucije, bilo je potrebno proći interni natječaj mog FSB-a. Tada je dekan FSB-a bio prof. dr. sc. Ivan Juraga te je s članovima Uprave prepoznao vrijednost moga projekta, prošla sam interni natječaj i onda je sve krenulo. I kolege i poznanici bili su oduševljeni idejom i svi su nestrpljivo čekali kada će moći vidjeti i voziti bicikl pa je tako manje-više svaki drugi razgovor ili počinjao ili završavao pitanjem - a kako napreduje bicikl?Upravo sam saznala da sam i ove godine dobila sufinanciranje HEP-a za projekt pod naslovom 'HEPi Bicikl' (to je nastavak razvoja ovog mog bicikla).
Koji je bio najzahtjevniji dio zadatka?

Osnovni problem koji je u ovom projektu uspješno riješen može se opisati kao zamjena li-ion baterije vodikovim sustavom, pri čemu je najteži dio bio integracija nadzorne i upravljačke elektronike oba sustava (isporučeni su od različitih proizvođača). Za osnovu svojeg bicikla uzela sam KTM-ov pedelec Amparo, bicikl koji ima pomoćni motor na struju. Njegovu bateriju zamijenila sam izvorom struje zasnovanom na vodiku bez ikakvih zahvata na ostalim komponentama. Pritom, pedelecova elektronika i dalje misli da je u sprezi s baterijom, a ne potpuno novim izvorom energije. A riječ je o svežnju od 60 gorivnih članaka snage 300 vata dok je vodik spremljen u metalni hidrid. Sustav se aktivira pa, kada bicikl dosegne brzinu od tri kilometra na sat, počne i pogoniti bicikl. Svi bitni parametri vidljivi su na zaslonima koji su uklopljeni u sustav.

Ono što se na prvu pojavljuje kao sljedeći problem jest kako osigurati punjenje takvog bicikla i kako mu spustiti cijenu?

Punionica vodika koja bi bila dostatna za ovakav bicikl ne bi smjela stajati više od 250.000 kuna. Znači, nije riječ o nekom prevelikom novcu pa se nadam da će za tako nešto biti sluha i u Gradu. Istina, cijena izrade ovog bicikla trenutno je prilično velika (ja sam uložila otprilike 100.000 kuna u kompletan sustav). No važno je naglasiti da se ovdje radi o prototipu pa se može reći da je to onda ok jer su uvijek veći troškovi kada se nešto istražuje i pokušava izraditi po prvi put, a da pri tome i radi. Bicikl je na prezentaciji stvarno pobudio velik interes, između ostalih bili su prisutni predstavnici Toyote (a poznato je da je Toyota plasirala na tržište prvi komercijalni serijski automobil na vodik – Toyota Mirai), kao i predstavnici medija. Reakcije su odlične i prilično sam sigurna da ćemo potaknuti ulaganje u daljnji razvoj, što uključuje rekonstrukciju bicikla u smislu izrade kompaktnijeg i lakšeg vodikovog sustava (npr. lakši spremnik vodika), kao i potpunu eliminaciju baterije. Već ovim zahvatima cijena će se prilično spustiti.

U čemu je to prednost vodika prema ostalim izvorima energije?

Prednosti proizvodnje električne energije s vodikom kao gorivom i gorivnim člancima kao sustavom za pretvorbu u električnu energiju za potrebe potrošača (bili oni mobilni bili stacionarni) proizlaze iz mogućnosti proizvodnje vodika elektrolizom vode, pri čemu se potrebna električna energija može dobiti iz obnovljivih izvora energije. Time se izbjegava korištenje fosilnih goriva, odnosno eliminiraju se kako ovisnost o uvozu tako i emisije CO2 i drugih štetnih plinova.

Bicikl bi bio uvod u priču o hrvatskom automobilu na vodik, a koliko je ta priča izvediva i što bi se trebalo dogoditi da se ostvari?

Imala sam sreću voziti Toyotin Mirai pogonjen vodikom. Nevjerojatno mi se to svidjelo - praktički je sve pod kontrolom! Takvi su automobili kod nas vrlo rijetki, pa zašto ga ne napraviti? Dakle, moj bicikl je uvod u priču o prvom hrvatskom automobilu na vodik. Iako se to vjerojatno na prvu možda čini tek kao san ili mašta, vrlo je izvedivo. Kako? Pa vodikov sustav na biciklu ima snagu od svega 300 W, ali su stečena dragocjena znanja temelj za izradu istih ili sličnih sustava daleko većih snaga za razna transportna sredstva (automobili, autobusi, kamioni, viličari, brodovi), ali isto tako i za stacionarnu proizvodnju električne energije u zgradama (mikromreže). Naravno, da bi se to ostvarilo, potrebno je više društvenog i političkog angažmana, a moramo se stalno informirati o društvu oko nas i budućnosti koja je pred nama. Promjene tehnologije idu eksponencijalno i mi sada jako ubrzavamo pa je obrazovanje osnova svega. Vozač koji razumije kako radi motor s unutarnjim izgaranjem i što znači globalno zagrijavanje već će vozeći klasični automobil stvoriti manje CO2 nego onaj koji to ne zna. Takav će i prije prijeći na nova vozila s manjim emisijama. Napokon, mislim da široko obrazovana osoba sama po sebi teže postaje društveni i politički negativac. Istraživanja vodikovih gorivnih članaka, demonstracijski projekti i njihova primjena prisutni su u svim okvirnim programima EU-a kao jedna od sedam ključnih tehnologija 21. stoljeća. Zbog toga je važno da se ta new age tehnologija na vrijeme prihvati i uvrsti u energetsku strategiju Republike Hrvatske te da se osigura potpora znanstvenim istraživanjima, izradi prototipa i komercijalizaciji. Što se nas tiče, mi idemo po redu. Sljedeći logičan korak bio bi razvoj motocikla, što će doista uslijediti. Ako uspijemo s motociklom, na prvi hrvatski automobil na vodik nećemo dugo čekati.

Mlada ste znanstvenica pa je svakako zanimljivo kako vidite vaš položaj i položaj vaše generacije u hrvatskom društvu i znanosti? Bojite li se da ćete, želite li ostvariti svoje ideje, biti prisiljeni otići iz Hrvatske?

Istina je, ulaskom u EU i liberalizacijom kretanja radne snage postala su nam dostupnija radna mjesta s boljim radnim uvjetima, gdje se također rade zanimljive stvari, gdje je bolja organizacija, gdje su i veće plaće, a sve to privlači mlade znanstvenike da zadovolje svoje ambicije u što većoj mjeri.

Uvjeti za bavljenje znanošću u Hrvatskoj su trenutno prilično teški i pritom prvenstveno mislim na financiranje znanstvenih istraživanja, trenutno minimalno. Morate imati jaku volju, puno želje i ambicije ako želite uspjeti… Primjerice, ja sam za realizaciju ovog svog bicikla na vodik nemali broj puta uložila i svoj osobni novac. I nije mi žao! Jer samo za onaj osjećaj kada sjednem na taj bicikl (u koji sam uložila puno i znanja i energije i neprospavanih noći), opet bih sve ponovila. Dakle, potrebno je više ulaganja u znanost i istraživanja te u ovakve i slične projekte. Trebamo se u znanosti odmaknuti od načela svima podjednako te onima koji postižu međunarodno prepoznate i priznate rezultate dati još više. Samo na taj način postiže se izvrsnost i oni koji su dobri mogu biti samo još bolji. Vrijedna dostignuća i ostvareni rezultati su zapravo ono što će vam prije ili kasnije otvoriti sva vrata i kroz njih gradite i svoj položaj u hrvatskom društvu i znanosti, ali i šire. Možda to zvuči prilično entuzijastično i ambiciozno, ali entuzijazam i ambicija su ionako stvar osobnog karaktera.

Naravno, istovremeno očekujem da će Republika Hrvatska kao turistička destinacija s ogromnim potencijalom morati omogućiti prihvat vodikovih vozila i na kopnu i na moru. Ne moram valjda baš nužno za Suncem i vodikom otputovati u inozemstvo, zar ne?!