U vedrom i poticajnom ozračju bitnim za uspjeh gosti su naveli dobar tim, jer kako je rekla Kristina Ercegović, poduzetnica i idejna začetnica Business Cafea, 'bez svoga tima sam ništa'. No isto tako ukazala je na to da se u životu treba i opustiti, da je potrebno imati talent, ali rad je ipak presudan u poslovanju. Kao bitnu stvar za uspjeh svi gosti su izdvojili i ustrajnost, strast da rade ono što vole, da ne odustanu, usprkos svemu. Naglasili su da u poslu problema uvijek ima, no nikad nema smisla sjesti i plakati, nego tražiti rješenje, ići dalje, zaobići, preskočiti prepreke na putu jer od plakanja nema koristi.

'Poplava nam je nanijela štetu od 2,5 milijuna, a osiguranje je vratilo samo 300.000 kuna, ali nisam plakala, već sam pozvala sve naše zaposlenike, njih 140, da svi zajedno počnemo čistiti i, zahvaljujući tome, nismo kasnili s isporukama', rekla je Bernarda Cecelja, direktorica poduzeća Bernarda, govoreći o tome kako se upornost isplati.

Cecelja je govorila i o povijesti svog poduzeća, pokrenutog neplaniranom nabavkom stroja, budući da je poslovni partner odustao od njegove kupnje koju je ona dogovorila u Austriji. No, svega tri mjeseca nakon toga počela je proizvodnja u prostoru koji je uspjela naći u Nedelišću iako je tražila u Ivancu, Varaždinu… Htjela je poduzeće nazvati Makro, kao madraci, krojenje i opremanje, od čega ju je odgovorio odvjetnik i predložio da ga nazove Bernarda.

'Kada sam počela, željela sam stvarati. Nisam znala kamo ću sa strojem, kolika će biti dobit… Jednostavno sam krenula grlom u jagode. To sam napravila i u Varaždinskim Toplicama. Nakon razgovora s gradonačelnicom došla sam na ideju kupiti oronulu kuću. Najprije jednu, pa drugu, treću… Nisam odmah znala što ću s njima, a sada se izrađuje zdravstveni projekt' – rekla je Cecelja dodajući da je 'boli srce kada vidi kako Toplice zaostaju, a imaju velik potencijal'.

Kako je od zadruga ivanečkih postolara nastalo najveće domaće izvozničko obućarsko poduzeće, otkrila je Nada Zver, direktorica Ivančice, koja se osvrnula i na svoje početke.

'Prvih godinu dana rada u jednom građevinskom poduzeću pitala sam se zašto mi uopće treba fakultet za monotoni posao koji sam radila, ali nakon godine dana dobila sam priliku biti voditeljica odjela, a nakon deset godina i direktorica. U Ivančicu sam došla 1988. kao prinudna upraviteljica, a danas mi je prvi radni dan u 45. godini radnog staža', otkrila je Zver naglašavajući da menadžer mora balansirati između interesa dioničara, zaposlenika i kupaca, kao i da ništa ne ide pravolinijski, već često dolazi do problema koje valja brzo rješavati da drugi ne bi uskočili.

Kako je od malog obrta njegovog oca nastalo vodeće gumarsko poduzeće, opisao je Damir Kirić, predsjednik uprave Gumiimpex GRP-a.

'Do 1990. niste mogli imati poduzeće, već samo obrt, i to s najviše deset zaposlenih, pa smo vlasnici obrta bili i tata i mama i ja. Nekada obrtnici nisu smjeli ni kupovati strojeve veće vrijednosti', rekao je Kirić prisjećajući se poslovanja u bivšem sustavu.

Govorio je i o usklađivanju poslovnih i privatnih obveza, značaju dobrog tima, a posebno je ukazao na neusklađenost obrazovanja s potrebama na tržištu, kao i (pre)velika očekivanja mladih odmah u početku rada.

'Samo ustrajnost, nema ničega na brzinu. Nikad vam se neće planovi u potpunosti ostvariti niti ćete uvijek donositi samo dobre odluke. No dugoročno je važno da dobrih bude više. Svi radimo zbog novca, ali on nije jedini bitan. Kome jest, taj neće dugo', upozorio je Kirić, koji je kao glavni svoj izazov naveo transformaciju poduzeća iz obiteljskog u ono koje će biti sposobno nositi se na tržištu idućih desetljeća, pri čemu bi operativno vođenje bilo prepušteno drugima, ali ne i nadzor.