Hrvatska KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Milan Bandić – od konja do hrvatskog bana

Nešto Račanovom, nešto Milanovićevom popustljivošću, Bandić je prvo postao jedan od glavnih agenata mutnog kapitala, a socijaldemokraciju okljaštrio je na pučke kuhinje i milodare siromašnim kvartovima, općinama, župama. I to zbog vlastite promocije, držeći u jednoj ruci svitke biblijsko-marksističkih zavjeta, a u drugoj, iza leđa, čekić kojim zabija zadnje čavle u lijes hrvatske socijaldemokracije

Što je ovo, bog te vidio?! Kao da se na par dana digao iz mrtvih Vladimir Nazor i ponovno objavio onu svoju poznatu pjesmu, ali ovaj put u formi rugalice. Više nije na čelu kolone neustrašivi vođa koji jaše kršnog dorata, vranca ili što već. Sada je na čelu sam konj koji, gle, izjavljuje ljudskim glasom da je spreman 'orati za Hrvatsku'.

Tako nekako prostrujalo mi je kroz glavu kada sam vidio ONO na Sljemenu, gdje je Milan Bandić službeno najavio svoju predsjedničku kandidaturu. Poslije je na to bilo puno podsmješljivih osvrta, od kojih je najefektniji Mesićev. On nekadašnjeg pajdaša poučava tome da se više ne ore konjima, sada za to postoji mehanizacija, čime mu je očito poručio – nisi ti, brate, dorastao tom poslu. I stvarno nije.

Ali, vrag zna je li Mesić svjestan toga da je Hrvatska ne samo materijalno, nego i duhovno toliko opustošena da to uopće ne isključuje mogućnost da se baš Bandić dokopa Pantovčaka. Naprotiv, ta je mogućnost vrlo realna, realno je, dakle, da sljemenski konj postane konjanik – novi hrvatski ban. I sve to dolazi baš u vrijeme ove okrugle godišnjice pada Berlinskog zida, kada se širom Europe vode ozbiljne polemike oko toga što je to njoj donijelo, a što odnijelo.

DUBOKO VERGLANJE


Pa se čovjek mora zapitati, a je li, dođavola, taj zid srušen da bi Hrvatska dvadeset godina poslije dobila jakog predsjedničkoga kandidata koji i nakon Sljemena ne prestaje verglati jedno te isto. On će 'uzorati Hrvatsku od Iloka do Dubrovnika', dakle, orat će čovjek i najljući kamenjar, kojega je na toj relaciji i najviše. Ništa drugo taj ne zna reći, na novinarska pitanja odgovara čistim besmislicama, ili uopće ne odgovara (što je i pametnije), a to znači da na Pantovčak ne namjerava donijeti ništa, ni 'i' od nekakvih ideja. Samo debele korupcionaške repove koji se vuku metropolom.

Doduše, nije (s izuzetkom Vesne Pusić) bitna razlika ni s ostalima. Svi oni igraju na terenu starih i potrošenih ideja, najviše Hebrang, koji izgleda sličniji Tuđmanu senioru i od Tuđmana juniora. Ali, daleko od toga da je izuzetak; i drugi bi od Tuđmana uštipnuli koliko se da, iako nitko kao Bandić, koji je čak ovome popalio stožernu zamisao o sintezi Starčević-Radić-antifašizam-Domovinski rat. Čovjek, eto, ima ljepljive prste i tu jednostavno nema pomoći.

Kada je Tuđman očerupan do kože pa se više ni perca nije dalo s njega skinuti, prešlo se na međusobno drpisanje. Hebrang bi htio malo SDP-ova antifašizma, Josipović malo HDZ-ova graničnog adrenalina (BiH - 'dijaspora', hrvatsko-slovenski spor), Vidošević malo Čačićeva državno nadziranog kapitalizma i tako redom. Ukratko, sve je to prežvakavanje prežvakanog, koje odaje saharsku pustoš u novim idejama, pa čak ima neke pravde u tome da se Bandić toliko uhvatio onog svog oranja. Ako drugi nude ništa, zašto on ne bi – golo ništa.

PARTIJSKA KNJIŽICA 'BROJ DVA'

Ono, međutim, gdje on opasno odskače jest to što se i dalje izjašnjava kao socijaldemokrat, čak kao jedan od očeva socijaldemokracije (partijska knjižica 'broj dva'). Tu se moramo vratiti Berlinskom zidu, čije je rušenje dovelo do pada Sovjetskog Saveza i njegovih satelita, što je dobro ima li se na umu da je riječ o tobožnjim marksističkim režimima, koji su zapravo bili najperverznije ruganje izvornom marksizmu. Ali to rušenje izazvalo je i jednu izrazito lošu posljedicu, koja je već pogodila kao grom milijune, desetke milijuna ljudi.

Sovjetski Savez i ostali iz njegova lagera bili su socijalno senzibilizirane zemlje, o čemu je Zapad itekako morao voditi računa, jer nije mogao sebi dopustiti da u tome za konkurentom jako zaostane. No kada je konkurent nestao sa scene, zapadne zemlje nisu više imale razloga o tome brinuti, i onda je počeo ples ovog grabežnog neoliberalnog kapitalizma. U njemu je profitersko cijeđenje vlastitih građana i kolonijalističko drugih zemalja postalo sve, socijalna sigurnost ništa.

Miroslav Kiš / CROPIX
Goli kuhar korupcijske kuhinje
To je teško pogodilo sindikate zapadnoeuropskih zemalja, kao i socijaldemokratske stranke, koje su danas na vlasti ni u svako petoj zemlji Europske unije (kakve su, više ni ne zaslužuju). Pogodilo je i hrvatski SDP, koji je, istina i zbog rata, toliko otplovio iz socijalnih u nacionalne vode da je na jedvite jade pripušten u Socijalističku internacionalu. Tek toliko, reklo bi se, da bogata socijalistička tradicija u zemlji sasvim ne odumre.

Ali, onda se pojavljuje Bandić, i nešto Račanovom nešto Milanovićevom popustljivošću, postaje jedan od glavnih agenata mutnog kapitala, a socijaldemokraciju okljaštruje na pučke kuhinje i milodare siromašnim kvartovima, općinama, župama. Pa i to samo zbog vlastite promocije, držeći u jednoj ruci svitke biblijsko-marksističkih zavjeta, a u drugoj, iza leđa, čekić kojim zabija zadnje čavle u lijes hrvatske socijaldemokracije.

I tako je to s ovom našom malom pričom o zidovima. Onaj u Berlinu pao je s mnogo manje sreće nego što su milijuni u euforiji očekivali. Ali su sretnije ruke bili drugi; recimo, ovdje kod nas, koji su digli nove zidove. I s jedne njihove strane ostavili tužno mnoštvo onih koji su dobili ime 'gubitnici tranzicije'. A drugu stranu sačuvali za sebe, povlašteno pleme političkih opsjenara koji su one prve trebali osloboditi od pustoši komunizma, a sada sami oru ništa manju pustinju beznađa i besperspektivnosti.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još