NAŠ DEČKO IZ FAVELE

Brazilac s Trešnjevke s hrvatskim rasistima priča najviše minutu

20.03.2016 u 19:02

Bionic
Reading

Biti majstor capoeire ponekad ima nevjerojatnu logičku težinu. Recimo, čovjek može dobiti duboku svjetonazorsku raspravu zahvaljujući znanju iz par pokreta. Brazilac s Trešnjevke, verziran i u par drugih borilačkih sportova, nekoliko je puta po Zagrebu iskoristio svoju filozofsku prednost. S rasistima, veli, razgovara najviše minutu. Zove se Ivo. Ne zezam. Ivo

Capoeira nije ples kako Hrvati to romantično zamišljaju. To je način borbe. Objašnjava mi Brazilac Ivo dok sjedimo u brazilskom restoranu Rodizio do Brasil na Selskoj cesti. Konobari ondje preko dana, navečer poučava capoeiru u Mediki. Dugo je već u Hrvata. Devet godina. Sasvim dovoljno da zaključi ovo: 'Devedeset posto ljudi u Zagrebu ima energiju. To me podsjeća na Brazil. No razlike su velike. Na primjer, ja dolazim na posao sretan i zadovoljan. Ovdje je većina ljudi nezadovoljna.

Ne samo to, često ste ljubomorni jedni na druge. Ne samo na strance nego na svoje kolege. To u Brazilu nećeš vidjeti nigdje. I nije mi jasno kad mi u Hrvatskoj govorite da što radim ovdje jer je zemlja u banani. Ja nikad ne bih govorio o vlastitoj zemlji na taj način. Žalite se da ovdje nema perspektive. U Brazilu nema žaljenja. Premda je teško, svi rade nešto da bude bolje.'

Ivo je nabasao na Zagreb jer ga je kod nas poslala međunarodna škola za Capoeiru Filhos de Bimba. Prije toga brazilsku borilačku vještinu poučavao je u Italiji. Kaže, shvatio je da ima sreću s imenom. U Hrvatskoj se dosta ljudi zove Ivo. U Brazilu to je ime jako rijetko. Ali griješite, veli, kada mislite da je ime slavensko - ne, to je latinsko.

Momak iz favele u gradu Salvadoru Bahia za koji će reći da je srce Brazila. Odrastao je s lokalnim bandama, na ulicama gdje dnevno dvadesetak ljudi završi s metkom u čelu. Ono što je kod nas konvencionalan smiješak i rukovanje, ondje je tapšanje pištoljem po ramenu. O Hrvatskoj po dolasku nije imao blagog pojma. Prva stvar koju je primijetio i koja ga tlači do danas je – hladnoća. Druga je stvar legislativni idiotizam: 'Ne volim vaše zakone. Mislim da su najgori na svijetu. Svaki dan ih mijenjate. K tome, većina Hrvata ih ne poznaje. I ljudi ih ne poštuju, jer su loši. Ne poštujete ljude koji nemaju para. Sve se mijenja svaki dan. Ne platiš internet mjesec dana i eto ti blokade računa.'

Da ne ispadne kako je Ivo na teškim mukama u Hrvata. Čovjek si je posložio stvari u glavi i životu da mu se Hrvatska ne pretvori u tragičan životni izbor. Ima ovdje dijete, bavi se brazilskim kulturnim, gastronomskim i borilačkim fenomenima. Kažem mu da si je pronašao svoj savršeni geto. Slaže se. Srećom, capoeira je popularna kod nas i Ivo je upoznao solidan broj naših ljudi. A nije da ne voli i par naših urbanih tekovina, poput izlaska na cajke, u Sidro, Nec...

Pitam ga da što vidi u cajkama. Ritam, kaže. Tekstovi ga ne zanimaju. I zapravo, statistički gledano, najviše poštovanja je dobio od ljudi koji idu na narodnjake. Crn kakav je, na inim mjestima morao je s vremena na vrijeme dokazivati svoju ravnopravnost neverbalnim putem: 'Ne volim imati problema ovdje. Kada mi netko vani počne dobacivati da sam crnac i što radim ovdje, slušam ga najviše minutu. Nemam strpljenja ni tolerancije za takve komentare.' I što onda? Onda se dogodi da neljubazni Hrvati s viškom rasnih stavova poljube pod.

Priča mi Ivo o par nemilih situacija. Nećemo prepričavati akcijske zgode i nezgode. Spomenimo samo kako se jednom na njega namjerilo desetak ljudi u bircu s polumafijaškim renomeom. Naveo ih je da potrče za njim kroz izlazna vrata, a onda ih skidao jednog po jednog. Jer, što. Ivo trči kao gazela: 'Mama mi je još davno rekla. Sine, najbolje oružje koje imaš su tvoje noge. Ako trčiš brže od njih, ne mogu ti ništa.'

Živo se sjeća i ružne scene iz dućana na splitskim Bačvicama. Ušao je bez majice i doživio salvu ružnih komentara i pogleda prodavačica. Žene su se verbalno opustile jer su mislile da crnac ne razumije hrvatski. I jasno, nokautirao ih je jednu po jednu i išetao iz dućana ližući sladoled. OK, pretjerujem. Tresnuo je punom košarom na pod i na hrvatskom im objasnio da što ne stave natpis na vrata da se ne ulazi bez majice. I to na više jezika. Jer, ne govore svi turisti hrvatski, a on ni nije turist. Uostalom, nalaze se na samoj plaži. Potom je demonstrativno otišao. 'Nije mi jasno kako ljudi mogu biti tako neljubazni', veli. Premda mu je cura i majka djeteta iz Dalmacije, Ivi se nešto omilila. Radio je često sezonske poslove od Zadra do Splita i veli da je jedino mjesto gdje bi dolje mogao živjeti - Trogir.

Hrvatska ga je promijenila. Sada zna još jedan jezik koji je među deset najtežih jezika na svijetu, primjećuje. Nisam znao. Kul. Drugačiji je i u glavi. Dali smo mu širu perspektivu. Skužio je kako su neke stvari kod nas deset puta bolje nego u Brazilu. Doduše, za razliku od korektne Europe, na Balkanu smo još malo nepripitomljeni. To mu je blisko. To ga podsjeća na rodnu grudu. Doduše, bio je fasciniran kada je izgubio pun novčanik u autobusu. U Brazilu, reći će, nema šanse da ga ikad više nađe. Ovdje ga je čekao na sjedalu na kojem ga je i ostavio.

'Šest godina nisam bio doma. Izgubio sam majku i sestru. Hrvatska je sada moj dom. I svaki dan sam sretan. Tu i tamo sam razmišljao da se vratim, ali onda mi dođe misao – ali čekaj, ovdje me puno ljudi traži, žele naučiti capoeiru, zovu me iz novina, s televizije. U Brazilu nema šanse da bi bilo tako. Previše je konkurencije. Ovdje sam zanimljiv. I različit. Ja, na primjer, ne mogu šutjeti. Hrvati šute. Mogu raditi pola godine, ne primati plaću i svejedno šute. Ne kužim. Kakav je to sustav?'

Capoeira. Hvalevrijedno antirasističko pomagalo. Ples pred kojim padaju svi naci argumenti. Skupa s njihovim vlasnicima.