Dosjei novinara koje je režim Franje Tuđmana uhodio 90-ih godina jedna su od najsramotnijih priča novije hrvatske prošlosti i slučaj, nažalost, ne bez presedana, ali i bez epiloga. Opet ga je u žižu javnosti vratila sinoćnja HTV-ova emisija 'Otvoreno', u kojoj je Smiljan Reljić, bivši šef Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a) i osoba koju se uz Tuđmana najviše proziva za uhođenje novinara, opetovao da je od 126 novinarskih dosjea doista postojalo tek njih šest dok je preostale izmislila SDP-ova koalicijska vlast.

'Što se tiče slučaja dosjea 126 novinara, on je vrlo bitan iz niz razloga, a možda je najvažniji u tome da je SZUP odradio svoj posao poprilično dobro. Utvrdio je zapravo da se radilo o stotinu falsificiranih dosjea, znači da su državni službenici – u ovom slučaju: ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, šef SZUP-a Franjo Turek, glasnogovornica MUP-a Zinka Bardić – falsificirali 100 novinarskih dosjea i izložili ih javnosti kao nedjela SZUP-a iz vremena predsjednika Tuđmana. Naravno da oni to nisu mogli napraviti bez tadašnjeg premijera (Ivice Račana – op.a.) jer je to preozbiljna stvar, preopasna za jednu državu', ponovio je Reljić, kao što to čini već nekoliko godina, i sinoć u 'Otvorenom'. Podsjetimo, o tome je govorio i u intervjuima Večernjem listu potkraj travnja 2007. te sredinom lipnja prošle godine

Ladice DORH-a kriju ključ 'falsificiranih' dosjea?

'Saborski odbor (za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost – op.a.) dobio je na uvid sve podatke od Vijeća za civilni nadzor službi. Vidjeli su da je tamo bilo određenih nepravilnosti. Meni je došlo pismo od saborskog Odbora u kojem je pisalo da su svi navodi u mojoj predstavci opravdani jer sam upozorio na sve nepravilnosti koje su tamo odigrane i - što se dogodilo nakon toga? Saborski Odbor je poslao materijale u DORH na daljnje postupanje, očekujući da će doći do određenog progona ljudi koji su sudjelovali u toj prljavoj raboti. Međutim, taj predmet i dan danas stoji u ladicama DORH-a u Zagrebu', ponovio je Reljić u 'Otvorenom'.

S obzirom na to da je Reljić govorio o 100, a spominje se 126 novinarskih dosjea, upitan je li se onda ipak prisluškivalo njih 26, Reljić je odvratio da je 'analizom civilnog nadzora tajnih službi i same unutarnje kontrole unutar službe, što su sve materijali koji su dostavljeni državnim tijelima, pa čak i predsjedniku države, dokazano da je stvarno postojalo šest dosjea'. 'Nemojte me držati za riječ, 26 ili 29 dosjea su bili dosjei ljudi čije se ime spominjalo u kontekstu veza nositelja obrade. Znači, to su ljudi koji su s ovih šest ljudi imali nekakav kontakt pa su ostali kao takvi zabilježeni u sustavu. Ostalih 100 ljudi nije nigdje spominjano u sustavu, ali onda se išlo dalje, nije se naravno stalo na tome, nego se dozvolilo ljudima koji izvrše uvid u svoje dosjee da sami odluče hoće li ih uništiti. Ako smo mi bili u pravu i dobro naciljali da su ljudi koji su imali dosjee stvarno bili agenti određenih sustava koji ugrožavaju ustavni poredak RH, tko je to imao pravo i moć da odobri tim ljudima da unište te dokaze – to je pitanje na koje ja tražim odgovor već 15 godina, a nikako ga ne mogu dobiti i svi bježe od njega', zaključio je Reljić u 'Otvorenom' svoje izlaganje.

Reljić pokušava uljepšati svoju prošlost

Kako odgovaraju na njegove optužbe, o kojima se dosad, barem ne u široj javnosti, nisu izjašnjavali, pokušali smo doznati od prozvane Zinke Bardić, s kojom do trenutka objave ovoga teksta nismo uspjeli stupiti u kontakt, a Šime Lučin se nasmijao i u kratkom razgovoru za tportal samo poručio kako 'nema potrebu komentirati Reljića u naporima da ovaj uljepša svoju prošlost' i da bi se oko svega trebalo obratiti novinarima koji su prisluškivani i čiji su najintimniji podaci, da ne ulazi u daljnje pojedinosti, bili prikupljani i izloženi.

Podsjetimo, 90-ih godina, osim oporbenih političara, intelektualaca i drugih građana, obavještajne službe su među onima koji su s kritičkim odmakom pratili Tuđmanov režim uhodile i stotinjak novinara Ferala, Globusa, Nacionala, Novog lista, Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, Vjesnika, Slobodne Dalmacije i Nedjeljne Dalmacije, Imperijala te hrvatskih dopisnika i suradnika stranih medija. Od početka se prisluškivanje opravdavalo ratnom opasnošću i brigom za nacionalnu sigurnost kao krinkom za praćenje prvenstveno rada novinara i medija, a kasnije dijelom i zbog različitih frakcijskih borbi unutar tada vladajuće stranke HDZ-a.

Živahni špiclovi i dalje jašu...

Nakon što je SDP-ova koalicija na izborima 2000. smijenila HDZ-ovu vlast omogućila je godinu dana kasnije uhođenim novinarima uvid u njihove dosjee, no oni ih nisu mogli trajno zadržati ni kopirati, nego samo izabrati hoće li biti uništeni ili sačuvani, pri čemu nije bilo jasno određeno tko će ih čuvati. Tjednik Novosti je prije nekoliko godina, podsjetivši da su se novinari mahom suprotstavili uništavanju te dokumentacije, očekujući da bi ona mogla poslužiti kao dokazni materijal u postupcima protiv odgovornih za nezakonita i neutemeljena uhođenja, doznao kako se ta dokumentacija nalazi u arhivu Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), nasljednice nekadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a).

'Od tamo su ionako samo nakratko bili izašli jer je čitava ta farsa davanja doušničkih svinjarija na uvid žrtvama režima imala poslužiti kao demokratska kozmetika Račanovoj koalicijskoj vladi, i to naravno ne zbog nas, nego zbog međunarodne zajednice', kazala je tada Novostima Feralova urednica Heni Erceg, upozorivši pritom na 'još veći grijeh takozvane demokratske vlasti Račanove koalicije koja je čitavu tu gadnu storiju, uz podršku Državnog odvjetništva, naprosto pomela pod tepih, umjesto da je napravila barem nježnu lustraciju istaknutih špijunskih kadrova i time postigla neki odmak od Tuđmanova režima. Ovako su svi špiclovi i dalje živahni unutar sistema, a njihovi šefovi su u međuvremenu bili istaknuti činovnici HDZ-ove vlasti. Pritom su im na raspolaganju i dosjei o nama, onako da im se nađu ako ustreba, a iz vlastita iskustva znam da im uvijek ustrebaju'.

Bivši predsjednik HND-a Zdenko Duka imao je ideju da bi novinarske dosjee trebalo barem preseliti iz SOA-e u Državni arhiv, a iz HND-u su svojevremeno i bili uputili predstavku nadležnim institucijama tražeći da im dostave podatke o novinarskim dosjeima u nadi da bi to mogla biti dobra prilika da se ponovno otvori priča o uhođenju novinara i konačno zaključi na adekvatan način. Tim više jer smo i u godinama nakon devedesetih u nekoliko navrata svjedočili novom teroru obavještajnih službi nad novinarima. I više nego dovoljno je, primjerice, sjetiti se slučaja Puljiz