MY CROATIA, MY HOME

'Obožavam Narodni radio, Hrvatska je jedina zemlja u kojoj se osjećam kao doma'

15.11.2015 u 12:27

Bionic
Reading

Ni Rumunjska, Bugarska, Turska ili Mađarska nemaju ono nešto što bi ženi iz Houstona bio dovoljan razlog za cjeloživotni ostanak kod nas – Narodni radio. OK, i par drugih stvari – činjenica da smo tako divno fokusirani na obitelj i da govorimo solidan engleski. Vanessa kaže da se prvi put u nekoj zemlji osjeća kao kod kuće. To joj nije pošlo za rukom ni u SAD-u

Bugari imaju izuzetnu hranu i prirodu, ali ne govore engleski. Rumunji su jeftini, ali je sve nekako bolničko aseptički. Turci su zanimljivi ali zatvoreni za strance. Mađari imaju jeftinije telefonske pozive u SAD, ali da..sve ostalo je Mađarska. Za razliku od divne Hrvatske koja barata zavidnom engleštinom, u kojoj su svi familijarno združeni i gdje svira Narodni radio. 'Obožavam Narodni radio. Znam ga slušati po cijele dane. Posebno mi je drag bend Opća Opasnost. Volim gledati i profesora Baltazara i čitati knjige Sanje Pilić. Film Svjedoci mi je fenomenalan. Šteta što više hrvatskih filmova nema engleske titlove', reći će mi Vanessa Smiles na prohladnoj terasi kina Europa. Ima 38 godina i od 2010.-te stambeno baulja po Hrvatskoj, nakon što je boravila neko vrijeme po istočnoeuropskim zemljama. U Hrvatskoj je pronašla zemlju svojih snova:

'Živjela sam u Splitu, pa na Šolti, pa Pula, Varaždin i sada Zagreb. Na RTL2 primijetila sam da ima engleski program s hrvatskim titlovima, tako sam počela učiti jezik.'

Vanessa je prvo bila oduševljena i u tom elanu preselila se na Šoltu. Prešetala je, veli, cijeli otok i primijetila gomilu razbacanog smeća. 'Nisam više htjela tamo živjeti', ekspresno dodaje.

Preskačemo par poglavlja. Zanima nas pulska faza Amerikanke. U Puli se, naime, Vanessa skućila u obitelji i tu ju je Hrvatska izula iz cipela: 'Prvih šest mjeseci obitelj me zvala na ručkove, obrađivala sam s njima vinograd iako uopće nisu govorili engleski. Osjećala sam se uključeno, i to onako kako se nikad nisam prije osjetila. Hrvatska me podsjetila na SAD prije trideset godina, kada sam odrastala, kada su ljudi još bili povezani i obitelj je nešto značila.'

Prošli su mjeseci i vlasnici su Vanessi ljubazno rekli da više ne može ostati jer joj je istekla viza. Amerikanki to nije palo na pamet, no zacrtala si je da mora pod svaku cijenu ostati u Hrvata; uputila se u vizni ured za strance i objasnila službenici da uči hrvatski i piše knjigu. 'Mogla sam biti deportirana, ali sam stvarno imala sreće s tom ženom. Produžila mi je boravak za tri mjeseca. Osjetila sam – Hrvatska je moj novi dom.'

Dosad nisam sreo ijednog stranca koji bi bio tako oduševljen Hrvatskom, uz minimum vanjske socijalizacije i maksimum uključenosti u obiteljski život. Vanessa je i u Zagrebu dio obitelji. Živi za domaću atmosferu, pozdravljanje sa susjedima i ine malomišćanske čarolije kojih imamo napretek, unatoč činjenici da slovimo kao metropola: 'Promijenila bih u Hrvatskoj... mogućnost da stekneš prijatelje. Nedostaju mi aktivnosti s drugim ljudima. S druge strane, smeta mi kako se ljudi ophode po tramvajima i autobusima. Svi se naslanjaju jedni na druge kad je gužva, ne postoji smisao sa osobni prostor.' Smeta Vanessu i što lokalci ne drže puno do vlastite kulture. Dok ona pita ljude kako da nabavi titlove za ovaj ili onaj hrvatski film, oni joj mahom odgovaraju da se ne trudi previše jer hrvatski filmovi ionako nisu bogznašto.

Pitam je što bi iz Hrvatske uvezla u SAD. Ljude, veli. I sarmu. Neke pjesme. Pogotovo one s Narodnog radija. E, da, i ćufte. Sad smo već zabrazdili u Vanessi dragu temu, nema nazad. Hrana. Dakle, Hrvatska je Amerikanku naučila probavati nova jela: 'Prije bih uvijek bila na oprezu kada bi trebalo kušati nešto novo, no jedna mi je žena ove godine dala savjet – kada probaš novu hranu, probaj je tri puta. I istina, na prvu ti se možda ne svidi, ali na treću definitivno da. No to mi još uvijek nije pomoglo da zavolim palentu. Točnije, totalno je mrzim.'

Vanessa po Zagrebu viđa previše umornih lica i osjeća dužnost da uzvrati Hrvatskoj za sve što je dosad primila. 'Napisat ću dvojezični roman, na hrvatskom i engleskom', kaže. 'Bit će inspiriran obiteljskim vezama. Žena definitivno ne želi biti još jedan Amerikanac u Hrvatskoj. Ne želi da je prati stereotip američkog turista koji ide okolo ne razumijevajući zemlju u kojoj boravi. Amerikanci su glasni i razmaženi', rekla je i poentirala: 'Ne možeš cijeniti zemlju u kojoj boraviš ako ne začepiš i promotriš detalje koji te okružuju.'

Umjesto izbjeglica, Hrvatska udomljuje Amere. Naprednije ne može.