ANTIDISKRIMINACIJSKA LINIJA

Evo na koga su se hrvatski građani žalili pučkoj pravobraniteljici

26.07.2015 u 13:00

Bionic
Reading

U godinu dana postojanja Antidiskriminacijske linije, koju je u srpnju prošle godine pokrenula pučka pravobraniteljica Lora Vidović, pomoć je telefonskim pozivom zatražilo 174 građana, od čega je otvoreno 29 predmeta u kojima su ispitivani postupci bolnica, policije, državnih tijela, privatnih tvrtki i poslodavaca

Linija je otvorena u cilju edukacije i suzbijanja diskriminacije koju ljudi mogu doživjeti zbog svojih godina, obrazovanja, imovinskog ili zdravstvenog stanja, nacionalne ili etničke pripadnosti i spola te je jedina takva u Hrvatskoj. Zaprimljen je podjednak broj pritužbi na državna tijela i na privatne poslodavce te nešto manje na fizičke osobe. Rjeđe su pritužbe na nereagiranje ili oglušivanje državnih tijela, a češće na postupke koji su učinjeni - primjerice premještanje na drugo radno mjesto, nezapošljavanje, nemogućnost sudjelovanja u obrazovanju ili slično.

Svaki radni dan dio zadataka savjetnice pučke pravobraniteljice Nikoline Patalen, od 9 do 13 sati, jest javljati se na pozive na broj specijalne linije 01 4851 85401 4851 854. Već taj prvi razgovor, kaže, pomogne građanima u rješavanju problema. 'Svaka pritužba je priča za sebe. Građani i građanke javljaju se s različitim problemima, a najveći broj poziva je onaj koji se ipak ne odnosi na diskriminaciju, ali na nju posumnjaju. Naime, često osjećaju da su diskriminirani kada dožive neku vrstu nepravde ili kada su nezadovoljni odlukom državnog tijela ili suda. Dok nam govore o onome što ih muči, vidimo da zapravo razlog nije neka njihova osobna karakteristika, što bi zapravo bila osnova diskriminacije na temelju koje je ona zabranjena u Hrvatskoj. Prilikom iznošenja problema česte su emocionalne reakcije, a najčešće odražavaju razočarenje ili osjećaj uznemirenosti ili ljutnju; osjećaju se nemoćno i nezaštićeno i zovu nas jednostavno zato što ne znaju kome bi se obratili', opisuje nam svoja iskustva savjetnica Patalen.

Što ih konkretno savjetujete?

Konkretni savjeti koje je moguće dati preko telefona su informacije što mogu poduzeti kako bi se zaštitili od diskriminacije, jer za svaki drugi konkretni savjet ipak treba provesti i ispitni postupak. Uputimo ih u zaštitu od diskriminacije koju pruža hrvatsko zakonodavstvo, kako se mogu obratiti našem uredu i što nam je potrebno od informacija kako bismo mogli dalje postupati.


Kada nije riječ o diskriminaciji, ali je riječ o kršenju ljudskih prava ili nepravilnostima u radu javnopravnih tijela, tada ih također upućujemo da nam podnesu pisanu pritužbu ili da dođu u jedan od naših ureda u Zagrebu, Rijeci ili Osijeku. Također ih, kada nam se obrate s problemom koji nije u našoj nadležnosti, informiramo o tome tko jest. Primjerice, kada je u pitanju sumnja na diskriminaciju na temelju invaliditeta, spola, spolne orijentacije ili diskriminaciju djece, upućujemo ih na posebne pravobraniteljice. Upućujemo ih i na druga nadležna državna tijela, ovisno o okolnostima slučaja. To su policija, uredi državne uprave u situacijama kada trebaju besplatnu pravnu pomoć i druga tijela.

U pravilu se predstavljaju, a samo tri pritužbe pokrenute nakon telefonske prijave bile su anonimne. Međutim, veći problem su oni koji se nikome ne obrate jer se odluče ništa ne poduzeti. Pučka pravobraniteljica stalno ukazuje na problem neprijavljivanja diskriminacije iz straha od daljnje viktimizacije, gubitka posla, dugotrajnosti postupka u kojem bi se dokazivala diskriminacija, kao i troškova tog postupka.

Možda je to zato što nemaju povjerenja u institucije?

Često se tijekom razgovora pokaže da građani i građanke nemaju pretjerano povjerenja u hrvatske institucije i kako su neskloni tome da pred državnim tijelima krenu ili nastave rješavati svoj problem. No kada je riječ o našem postupanju i povjerenju u rad institucije pučkog pravobranitelja, u najvećem broju imaju povjerenja, zbog čega se u konačnici i obraćaju nama.

Što nas je motiviralo na pokretanje linije?

Htjeli smo doprinijeti rješavanju problema nedostatnog prijavljivanja diskriminacije. Uočili smo ga u kontaktu s građanima kojima nedostaju informacije o tome što diskriminacija jest i kako se od nje zaštititi. O problemu svjedoče i istraživanja o iskustvima diskriminacije te stvarnog broja zaprimljenih pritužbi, kao i informacije dobivene od nevladinih organizacija koje rade sa skupinama i pojedincima izloženima diskriminaciji.

Kako su došli do broja telefona i koliko su građani upoznati s postojanjem linije?

Distribuirali smo oko četiri tisuće letaka i isto toliko naljepnica u urede državne uprave u županijama, centre za socijalnu skrb, podružnice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, domove za starije i nemoćne, nevladinim organizacijama koje pružaju besplatnu pravnu pomoć i vjerskim zajednicama te regionalnim antidiskriminacijskim kontaktnim točkama. Kontinuirano ih dijelimo i dalje, u svakoj prigodi kada procijenimo da će biti dostupni većem broju ljudi.

Teško je govoriti o tome koliko građana je upoznato s njenim postojanjem, ali svaka prilika za informiranje o njoj svakako je dobrodošla. Ova linija zasigurno može pomoći na najmanje dva načina. Prvo, njeno postojanje olakšava pristup instituciji i omogućava direktan kontakt, koji im je potreban kako bi imali povjerenje za razgovor o problemu. Također, tijekom poziva ih odmah uputimo u to koje su nam sve informacije potrebne kako bismo mogli krenuti u postupak. A kada nije riječ o našoj nadležnosti, odmah ih uputimo na pravu adresu.