VOJNOJ PARADI NEDOSTAJE - CILJ

Za debakl Olujnog mimohoda 'zaslužni' su Milanović i Kotromanović, a ne Dačić i Vučić

21.07.2015 u 09:16

Bionic
Reading

Otkazivanje sudjelovanja svjetskih vojnih sila na vojnom mimohodu povodom 20. obljetnice Oluje najmanje, ako uopće, ima veze s tobožnjom uspješnom srpskom diplomacijom, a pravi problem leži u posvemašnjoj nedorasloj organizaciji takve parade, kao i njezinoj krajnje upitnoj svrhovitosti, upozorili su politički i vojni analitičari u razgovoru za tportal te upozorili na neiskorišten potencijal mirne reintegracije Podunavlja koji Hrvatska ima i u svjetskom kontekstu

'Mimohod kojim se ove godine obilježava Oluju trebalo je početi pripremati mnogo ranije, barem godinu dana ranije i pretpostavljam da bi se tada stvari drugačije odvijale. Čini mi se da se u tu pripremu ušlo dosta naglo što je rezultiralo određenim otkazivanjima koja se sad interpretira kao uspjeh srpske diplomacije', napomenuo je u razgovoru za tportal Vlatko Cvrtila, politički analitičar i stručnjak za geopolitiku.

Podsjeća da je Oluja izuzetno važan datum u našoj povijesti koji je oblikovao modernu Hrvatsku kao članicu NATO-a i Europske unije, i da ta akcija zaslužuje mimohod i obilježavanje, ali do toga je došlo tek nakon sporova između Vlade i predsjednice: 'Međutim, potrebno je imati plan, vidjeti okolnosti i onda se može odgovarati na poziv države da se priključi određenom mimohodu ili vojnoj paradi. Primjerice, naši vojnici koji su sudjelovali na paradi u Parizu znali su za to ranije i odradili su pripreme i protokolarne stvari.'

Kakvu to političku i simboličku poruku šalju saveznici?

Pa ipak, svim hrvatskim nespretnostima unatoč, valja promisliti i o političkoj odluci te simboličkoj poruci druge strane – saveznika: 'Kako očekivati da će se stati sa saveznicima u slučaju stvarne potrebe kad se sklad ne uspijeva postići ni na čisto simboličkoj razini?' – upozorava u svojem autorskom tekstu na portalu obris.org vojni analitičar Igor Tabak

'Ako se čitavo pitanje mimohoda u Zagrebu stvarno i svede na razinu godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja, još uvijek su tu sve ovakve političke igrice i problematične i upitne. Naime tu se onda oklijeva slaviti dio rješenja problema Bosne i Hercegovine, na račun poštede osjećaja onih koji su ratove izazvali te onda još i izgubili. A kako su ta ista Europa i UN oklijevali te 1995. godine – da bi onda gledali pokolje te se u nedavnoj rezoluciji Vijeća sigurnosti pitali kako je to bilo moguće - tako su i zadrške oko sudjelovanja u obilježavanju hrvatskog doprinosa rješenju tog čitavog vojno-humanitarnog problema BiH, primjer tog istog oklijevanja', primjećuje Tabak.

Pišući podsjeća kako 'nije, naime, sporno da bez Oluje, ne bi bilo sporazuma u Daytonu, kao što ne bi bilo ni naknadnog mira te današnje BiH. Nije ni neka posebna tajna da današnji vrh Republike Srbije itekako nosi osobne ratne hipoteke iz BiH, Srebrenice i Sarajeva dok današnje klizanje uz dlaku takvih elemenata domaće i međunarodne politike službenog Beograda stvarno nije daleko od odobravanja baš one politike koju su iste te države EU-a i NATO-saveza na kraju priče napadale zakašnjelo 1995. u NATO-ovoj operaciji Deliberate Force, a onda još jednom i 1999. u operaciji Allied Force'.

'Međunarodnih je igara bilo, ali to je iza nas i ne bih rekao da se ponavlja povijest, niti je riječ o umanjivanju uspjeha – znamo što znači taj datum, riječ je o vojnoj operaciji koja je promijenila odnos snaga na terenu te značila mnogo za prekid rata u BiH i ne trebamo se skrivati, moderna smo, stabilna država', smatra Cvrtila koji zaključuje kako sve što se dogodilo oko mimohoda 'ne treba shvaćati tragično' i nada se da smo, doduše, na teži način, ali – naučili lekciju za budućnost oko funkcioniranja međunarodne zajednice te odnosima prema regiji i ostalim partnerima. 'Ne treba imati iluzija, u (međunarodnoj) politici riječ je o interesima', podsjeća Cvrtila.

Čemu vojna parada danas?

'U svijetu je uobičajeno da su lijeve i liberalne stranke nesklone militarizaciji društva, no u Hrvatskoj je upravo socijalistička vlada insistirala na tome da se u Zagrebu održi vojna parada dok je konzervativna opozicija te predsjednica bila suzdržana prema toj ideji', podsjeća u razgovoru za tportal politički analitičar Davor Gjenero

Premda se vodila i borba oko toga tko vojskom zapovijeda u miru iako je, tvrdi Gjenero, Ustav tu prilično jasan, 'predsjednica je pristala na kompromis, no na upitnost održavanja mimohoda vjerojatno ju je potaklo i pitanje redatelja Krešimira Dolenčića, koji je režirao prvi hrvatski vojni mimohod na zagrebačkom Jarunu 1995. godine; naime, ta je parada bila predigra za Oluju - svojevrstan deterrent, poruka zastrašivanja protivnika silinom oružja što ga je Hrvatska tada imala premda je riječ o političkoj, a ne vojnoj poruci, pozivu da se pregovorima mirno riješi problem, no da strana koja šalje poruku zastrašivanja ima snagu'.

Gjenero ističe da se hrvatsku vojnu paradu treba gledati i u kontekstu druge dvije parade koje su obilježile razdoblje tijekom prošlih otprilike godinu dana: 'Prva je ona u Beogradu kada je oko datuma 70. obljetnice oslobođenja glavnog grada Srbije u njega prolazu došao ruski predsjednik Vladimir Putin, a druga je Putinova parada u Moskvi povodom 70. godišnjice završetka Drugoga svjetskog rata na kojoj su sudjelovali i Nikolićevi gardisti. Obje te parade imale su političko značenje – Srbija je svojom pokazivala da ima alternativu euroatlantizmu dok je Rusija slala poruku da je i dalje tu, snažna.'

'A što Hrvatska i kome može poručiti svojom paradom? RH u tom smislu nema što poručiti', upozorava Gjenero i podsjeća da je Hrvatska članica NATO-a i nije poput Poljske ili baltičkih republika na prvoj liniji prijetnje sigurnosti NATO-savezu. Velika je šteta, smatra Gjenero, to što je Hrvatska 'prokockala dobar start koji je imala kad je 2012. prva potpredsjednica Vlade te hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić na summitu NATO-a s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton pokrenula inicijativu mirovnih operacija NATO-a usmjerenih na jačanje položaja i obrazovanja žena na područjima gdje NATO djeluje u mirovnim operacijama'.

'NATO-savez ne želi Srbiji slati poruku neprijateljstva nego računa na integraciju cijelog zapadnog Balkana korak po korak i njegov cilj nije poslati poruku mobilizacije, nego otupljivanja ruskih snaga te poticaje proeuropske opcije. Premijer Zoran Milanović i ministar obrane Ante Kotromanović zaboravili su da je RH članica NATO-saveza i krenuli u organiziranje pokazivanja svojih igračaka bez konzultacija s političkim partnerima SAD-om i u Parlamentarnoj skupštini NATO-a te u susjedstvu. Nema to veze s Dačićevom prijetnjom niti kontekstom proslave 20. obljetnice Oluje već isključivo nekompetencijom i neodgovornošću Milanovića i Kotromanovića', upozorava Gjenero.

'Čudnovati kljunaš' Podunavlja između rata i mira

Osim što je u ovim teškim ekonomskim vremenima pogotovo krajnje upitno trošenje toliko sredstava na račun vojnog mimohoda upitne svrhe, zanemaruje se i potencijal neiskorištenog nasljeđa mirne reintegracije Podunavlja i Prevlake

Upozoravajući da je graditi mir mnogo teže, hrabrije i domoljubnije od vođenja rata, davno se bio oglasio i opetovao proteklih mjeseci apel predsjednici i premijeru Centar za mirovne studije kao jedan od rijetkih koji podsjećaju na izniman značaj mirne reintegracije.

'Umjesto mahanja zastavama i postrojavanja vojnih jedinica, potrebno je rasvijetliti činjenice o stradalima, nestalima i raseljenima u Oluji te procesuirati zločine počinjene nad civilnim stanovništvom', upozoravaju iz CMS-a pozivajući da se 'domoljublje pokazuje na posve drugačiji način kako bi transformirali taj sukob. Naime državne institucije već godinama zanemaruju izrazito domoljubnu operaciju mirne reintegracije Podunavlja u kojoj je, bez ispaljenog metka i bez izgubljenog života, vraćen pod puni suverenitet čitav teritorij Hrvatske'.

Da valja uvijek iznova podsjećati i pitati zašto Hrvatska uporno ignorira mirnu (re)integraciju Podunavlja i zašto je 'pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem', ističu i Cvrtila i Gjenero, koji ovu Vladu smatra najmanje spremnom na dijalog od 2000. nadalje pa i u tom kontekstu doživljava ignoriranje mirne reintegracije.

Iako je riječ o najuspješnijoj mirovnoj misiji Ujedinjenih naroda, i danas se u Hrvatskoj na taj 'projekt' gleda s priličnim podsmijehom i nevjericom na različitim stranama, a Cvrtila kaže da je pitanje zašto osim Oluje ne slavimo i mirnu reintegraciju, jako dobro pitanje o kojemu bi trebali raspravljati povjesničari, politolozi i drugi stručnjaci te javnost.

'Međutim, nisam siguran da smo se mi u socijalnom kontekstu odredili je li tu riječ o uspjehu ili neuspjehu i jesu li rješenja kroz tu mirovnu operaciju dobra ili loša rješenja. Sigurno postoje oni koji su njima nezadovoljni, a nismo skloni raspravljati i vrednovati mirnu reintegraciju. Stavili smo to postrani, ne obilježavamo i nema javnog pritiska', upozorava Cvrtila, ali i dodaje: 'Ne čudim se da se to dogodilo, ta složena diplomatska procedura i struktura koja je dovela do mirne reintegracije nije nešto što se može obraditi u jednoj jasnoj političkoj poruci, a vojni uspjesi ne trebaju posebna tumačenja.'