Miroslav Tuđman, sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, aktualni saborski zastupnik HDZ-a koji je početkom devedesetih, kada se stvarala hrvatska država, bio aktivni sudionik svih zbivanja, posebno u izgradnji hrvatskih tajnih službi, odbacio je tvrdnje Josipa Manolića da je velik dio ljudi koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske države, surađivao s Udbom, nazvavši ih besmislicom
Danas 95-godišnji Josip Manolić, nekadašnji visoki dužnosnik Udbe koji je također sudjelovao u formiranju hrvatskih sigurnosnih agencija, u intervjuu za televiziju N1, gdje je govorio o svojim tvrdnjama da je sadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko bio doušnik Udbe, ali i o mnogim kontroverznim temama iz devedesetih, ustvrdio je također da 'nema puno osoba koje su stvarale hrvatsku državu a da nisu surađivale s Udbom'.
Za komentar o Manolićevoj tvrdnji pitali smo Miroslava Tuđmana, zastupnika HDZ-a koji je početkom devedesetih sudjelovao u kreiranju obavještajnog sustava, ali je - kao sin Franje Tuđmana - bio u prilici sudjelovati ili svjedočiti i komunikaciji Josipa Manolića i prvog predsjednika HDZ-a i Hrvatske, Franje Tuđmana.
Josip Manolić je početkom devedesetih bio istaknuti član HDZ-a, osnivač stranke, a potom i drugi predsjednik hrvatske vlade. Ako on danas izgovori da je većina osnivača hrvatske države imala nekakvu vezu s Udbom, ta izjava nesumnjivo ima težinu. Kako je vi komentirate?
Ta Manolićeva izjava ne stoji. Imao sam priliku, s obzirom na to da sam vodio Hrvatsku izvještajnu službu (HIS) i bio koordinator obavještajne zajednice, uvjeriti se iz prve ruke. Jedna od prvih zadaća hrvatskih službi bila je rekonstrukcija sustava takozvane Udbe, Službe državne sigurnosti (SDS), odnosno, jugoslavenskih obavještajnih službi - operacija i njihove agenturne mreže. Prema tome, znam što govorim i Manolićeva teza i izjava ne stoje.
To je besmislena teza i zato što je program HDZ-a i dr. Franje Tuđmana dobio plebiscitarnu potporu naroda odmah na početku, ali i potvrdu na referendumu za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Prema tome, priča opet ide u jednu drugu krajnost, da je cijeli hrvatski narod birao udbaše. To je naprosto besmislica.
Koliki je, prema vašem sudu, bio doseg Udbe u to vrijeme, početkom devedesetih?
Udba je bila prvenstveno represivni aparat. Službeno, taj naziv nestao je 1966, ali kad se govori o Udbi, misli se na taj cjelokupni represivni aparat. Jedna od glavnih aktivnosti, kada se govori o Hrvatskoj, bila joj je eliminacija svih onih koji su u tadašnjim okvirima zagovarali demokratizaciju.
Drugo što se zaboravlja jest da je Udba je bila izvršni organ, ona je bila štit i mač Partije, to je bila krilatica pod kojom je radila. Partija je bila ta koja je kontrolirala Udbu, određivala i davala zadaće. Kada biso konzekventno izveli tu tezu na kojoj sada inzistira Manolić, znači da bi Komunistička partija stajala iza cijelog hrvatskog programa (osnivanja hrvatske države op.a). Udba naprosto nije bila samostalna u političkom smislu, ona je radila po zadaći partije.
Također se zaboravlja da su svi članovi Partije, pogotovo dužnosnici po statutu, morali surađivati s Udbom. Nisu se vodili kao agenturna mreža, nego su imali obvezu surađivati. Dakle, jedan dio je surađivao, a drugi naređivao pa sve skupa što priča Manolić nema blage veze, ni glavu ni rep.
Što vi smatrate da je motiviralo Josipa Manolića da danas iznosi takve stavove?
Na žalost, smatram da je problem što mi nemamo na političkoj sceni konsenzus, barem ovih vodećih parlamentarnih stranaka, o osudi komunističkog režima. Što se dogodilo s komunističkom strankom, Savezom komunista devedesete godine? Dakle, najrigidniji dio u Hrvatskoj je ostao u Kninu, a u jugoslavenskom dijelu je sjedio uz Slobodana Miloševića s JNA u Beogradu. Oni su zajedno napadali i bili agresor na Hrvatsku.
Kada govorimo o ljudima koji su prišli HDZ-u, a bili su u svojoj povijesti članovi Saveza komunista, njih je partija lustrirala. Ne možete reći za predsjednika Tuđmana, koji je bio član partije, ali je 1966. godine izbačen i bio u zatvoru, ne možete za njega reći da je nakon 20 godina bio komunist, jer to nije bio svojim ponašanjem i radom. A takvi su bili i svi ostali kojima se pripisuje članstvo u KP-u, od Šime Đodana i koga god hoćete spomenuti, Marka Veselice i drugih. Oni su u svojim periodima bili članovi partije, ali su lustrirani od strane partije; osuđeni i izbačeni.
Tako da imate lustrirane i izbačene iz partije i tvrdolinijaše iz Knina i Beograda koji su napadali Hrvatsku i imate onaj jedan srednji partijski dio koji je čekao što će se dogoditi. Pa Savez komunista Hrvatske (SKH) tek je 1993. godine promijenio ime. 1990. godine dodali su u imenu SKH nastavak SDP, ali Stranka demokratskih promjena, a ne demokratska partija. Tek su 1993. godine promijenili ime u Socijaldemokratska partija (SDP), a 25. lipnja nisu ni glasali za samostalnu Hrvatsku.
