Hrvatska KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Svoga tijela gospodarica

Razmatrajući zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o pobačaju iz 1978. Ustavni sud zatražio je mišljenje Etičkog povjerenstva Petrove bolnice i odgovor je stigao - život počinje od začeća! Kad smo već kod pitanja, Ustavni sud mogao je pitati i samog Svetog Oca Papu…

Jesmo li iznenađeni odgovorom? Naravno da nismo. Kako bismo i bili, nakon što je doktor koji je prije toga najglasnije protestirao protiv konzervativnog zakona naglo popustio kad je bolnica dobila vrijednu opremu od Ministarstva zdravstva. Ne treba biti dalekovidan da bi se vidjelo u kojem pravcu ide cijela ova priča o zakonu, oplodnji, začeću itd. Još otkad je došao na vlast HDZ pokušava na sve mile načine ograničiti prava žena na slobodni izbor, nasljeđe socijalističke države – pa je tako uveo prigovor savjesti za ginekologe.

Ostavimo na čas po strani evidentan utjecaj crkvene dogme na zakone i državnu politiku, na struku i nauku i na činjenicu da trasiraju put ugrožavanja slobode žena da same odlučuju o svome tijelu. Uzmimo da Ustavni sud neće prihvatiti ovo mišljenje, da se konzervativni ministar ipak neće usuditi poigravati tako ozbiljnim stvarima i riskirati da žene ne glasaju za kandidata partije koja ih želi srozati na nivo rasplodnih životinja u vlasništvu države. Naprosto zato što sloboda odlučivanja o vlastitom tijelu nije stvar o kojoj smiju odlučivati samo stručnjaci i struka, utječući tako na donošenje zakona. Daleko od toga – o svome tijelu i svojoj slobodi moraju odlučivati same žene. Trebale su im stotine godina da uopće dođu u poziciju da postanu ljudi (što je odlučeno na crkvenom sinodu početkom 11. stoljeća, i to s jednim glasom prednosti), pa zatim ravnopravni građani s pravom glasa, vlasništva nad imovinom, školovanja, zapošljavanja, rastave, kao i svim ostalim pravima, uključujući i pravo odlučivanja hoće li roditi dijete ili neće.

O zabrani pobačaja u socijalističkoj Rumunjskoj progovara film '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana', dobitnik Zlatne palme 2007.
Pa bi sada trebalo tu životnu odluku (jer su u pitanju životi živih žena, a ne fetusa) prepustiti ginekolozima, sucima i – u krajnjoj liniji - političarima? Treba se samo prisjetiti Rumunjske, kada su žene zbog zabrane pobačaja mjesečno kontrolirale na radnom mjestu 'demografske komando jedinice', policajci su dežurali na ginekološkim odjelima bolnica, a bračni parovi bez djece iznad 25 godina starosti plaćali porez do 26 posto prihoda - da o žrtvama ilegalnih abortusa ni ne govorimo. Jer treba znati da zabrana pobačaja nije ništa drugo nego dozvola ilegalnog pobačaja – na kojem će se onda ginekolozi privatno bogatiti.

KAKO SE IZBORITI ZA PRAVO IZBORA?

No vratimo se na činjenicu da žene uživaju već 30 godina pravo izbora i da je ono naslijeđeno od socijalističkog sistema. U socijalizmu su ženska prava bila ugrađena u sistem i žene se za njih nisu trebale posebno boriti. One su, dakle, bile emancipirane 'odozgo'. Poslije pada komunizma situacija se radikalno izmijenila. Ustvari, žene su prve i najveće gubitnice tranzicije. Od toga da i dan danas prve gube posao i zadnje se zapošljavaju, katkada pod neljudskim uvjetima (npr. mlade žene prisiljene su potpisivati ugovore u kojima se obavezuju da neće rađati!) do toga da su gotovo nestale iz politike. Reprodukcijska prava prva su se našla na udaru Katoličke crkve (u Poljskoj, npr.) kao i nacionalističke politike, naročito u našim krajevima. Ukratko, ženska su prava u opasnosti da budu srozana na to da crkva, država i muž odlučuju o njima. Paradoksalno, pozitivno zakonsko nasljeđe socijalizma u sadašnjoj situaciji pokazuje se kao - problem. Zašto? Jer pasivizira žene koje su navikle da se njihovi problemi rješavaju odozgo. Mladim ženama i djevojkama, kojih se sve ovo najviše tiče, sva se ženska prava čine zagarantiranima. Ova bi ih situacija trebala uvjeriti da – nisu!

Već i iz letimičnog uvida u nedavnu prošlost lako je zaključiti da pravo žene na vlastito tijelo nikada nije izboreno zauvijek. I zato nema drugog načina nego se ponovo i ponovo boriti za njih, u nekoj vrsti procesa emancipacije nakon emancipacije. Ne samo da žene ne bi trebale dozvoliti da im drugi određuju prava, nego one sada to mogu i postići. Naime, demokracija je takav sustav koji im omogućuje udruživanje i lobiranje za svoja prava i to treba iskoristiti dok ne bude kasno. Građani u demokratskom sustavu nisu samo objekti, nego i subjekti - što znači da su i suodgovorni za ono što im se događa.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još