Povodom raspleta niske afera u HEP-u, kojim je smijenjena cijela uprava, a na čelo tvrtke došao dosadašnji predsjednik Nadzornog odbora Leo Begović, pokušali smo doznati hoće li se dolaskom novog direktorskog kolegija aktualizirati tematika privatizacije državnog monopolista te koje su moguće posljedice takvog poteza. Stručnjak za energetiku Slavko Krajcar smatra da bi HEP privatizacijom prosperirao jer bi se oslobodio političkog pritiska, a građani ne bi bili nužno oštećeni
Profesor Slavko Krajcar s Fakulteta elektrotehnike i računarstva jedan od autora Energetske studije Hrvatske koja će se uskoro naći pred zastupnicima u saborskim klupama, zagovornik je privatizacije HEP-a o kojoj se sve više govori u posljednje vrijeme. Pitali smo profesora Krajcara zašto bi za Hrvatsku bilo dobro da se HEP privatizira.
'Slično su pitanje postavljali političarima i stručnjacima mnogih zemalja kada je započeo proces liberalizacije elektroenergetskog sektora Europe i s time često, iako ne i nužno, povezana privatizacija. Bilo je to početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Nema u tome jedinstvenog stava, kao što nema ni u nekim drugim ekonomskim pitanjima. Gledamo li statistički, ipak je mnogo zemalja paralelno s liberalizacijom i privatiziralo kompanije energetskog sektora', kaže profesor Krajcar i dodaje da je najčešće obrazloženje stručnjaka bila potrebna konkurentnost tvrtke na otvorenom tržištu. Kaže da su ti isti razlozi prisutni i danas.
'Zbog čestih slučajeva 'ugradnje političkih ciljeva' kompanija u državnom vlasništvu niže je konkurentne sposobnosti. To se, doduše, često obrazlaže zaštitom domaćih kupaca i/ili nacionalnih interesa i nailazi na odobravanje glasača. Obvezatno transponiranje europskih direktiva o unutarnjem tržištu električne energije bitno reducira 'ugradnju političkih interesa', ali ostavlja još uvijek neriješene probleme konkurentnosti. Nije to samo hrvatsko svojstvo. U zadnjih dvadesetak godina gotovo da su sve kompanije izmijenile 'vlasnički list', ali su i mnoge nestale s tržišta. Prisutno je okrupnjavanje. To i jest jedan od prijepornih političkih problema u Europi. Postoji bojazan od nekih novih 'monopolističkih igrača'', smatra on.
Na pitanje bi li privatizacijom HEP-a poskupjela struja te došlo do otpuštanja radnika Krajcar odgovara: 'Poskupljenje struje ili smanjenje cijene struje nije posljedica privatizacije, nego modela slobodnog tržišta. Ako imamo unutarnje tržište, tada o cijeni može odlučiti samo interakcija prodavatelja i kupca. Nemojmo zaboraviti da je cijena struje u EU, u proizvodnom dijelu, pala za gotovo 30% uvođenjem tržišta električne energije. Danas doduše cijena raste, stoga što raste i cijena novih proizvodnih kapaciteta (viši granični trošak zbog zaštite okoliša i sigurnosti). Za konačnog kupca cijena dodatno raste i uvođenjem raznih dodataka na potrošeni kWh. Prije svega su to dodaci namijenjeni zaštiti okoliša (CO2, obnovljivi izvori, zbrinjavanje otpada i sl.)', kaže ovaj energetski stručnjak.
On dalje navodi da je uvijek u privatizaciji problem otpuštanje radnika. No nije to problem koji slijedi iz privatizacije, već zbog potrebe za konkurentnim ponašanjem (bez obzira na vlasničku strukturu). Potreba za konkurentnošću možda smanjuje broj zaposlenika, ali može se dokazati da ne smanjuje nužno i broj radnika koji stvaraju tu 'robu'. Najčešće tada bivši radnici postaju poslovni partneri bivšeg poslodavca. 'Neće više raditi u HEP-u, nego za HEP', objašnjava profesor Krajcar. Time se stvara dinamično tržište rada i konkurentnost na tržištu poslovnih odnosa.
Kakav model privatizacije bi bio najpogodniji za Hrvatsku i za HEP pitali smo profesora Krajcara.
'Hrvatska ima sreću da proizvodi prosječno 6 TWh električne energije godišnje iz vodnih snaga. Te su objekte sagradili naši očevi i skloni smo reći da je njihova proizvodna cijena mala ili nula. U troškovnom smislu to i jest istina, iako nikako nije u poslovnom smislu. Te se elektrane često, opravdano, nazivaju 'obiteljsko srebro'. Iz tih razloga valja razmisliti i svakako postići politički konsenzus o tome što ćemo s time. I kakvu će korist imati unuci iz te nacionalne blagodati. Čini mi se to najtežim problemom. Postojeći kapaciteti iz termo izvora imaju samo vrijednost lokacije jer su postrojenja na isteku životne dobi. Zbog mnogih prijepora oko zaštite okoliša, u energetici lokacija svakako ima visoku vrijednost', kaže on. Nadalje, nastavlja, privatizacija HEP-a kao cjeline znači i prodaju hrvatskih kupaca, što dodatno povećava vrijednost.
'Osobno mislim da model privatizacije HEP-a kao cjeline, uz sačuvane strateške uloge države kao vlasnika ( 50 + ili sličan model), može pomiriti potrebitu konkurentnost zbog otvorenosti tržišta, ali i nacionalne interese', objašnjava Krajcar.
Izgradnja novih ili rekonstrukcije postojeći objekata (ne i hidroelektrana) može se ostvarivati ili zajedničkim ulaganjem ili modelom nezavisnih proizvođača, priča on, ali uz jasne i unaprijed znane obveze vezane za sigurnost opskrbe.
'Najbolje vrijeme za privatizaciju HEP-a bilo bi nakon što se postigne politički konsenzus i nikako ne u recesijskim vremenima', zaključio je profesor Krajcar.
