ISPECI PA USELI

Tajna Frankopanske 9 ili zašto se od DORH-a zatražilo da iseli pekaru Dubravica

07.01.2015 u 09:38

Bionic
Reading

Nacionalizirani prostor u državnom vlasništvu kojim je godinama upravljao Zagreb, gradski pročelnik, mešetar nekretninama, pekarski poduzetnik i 125 tisuća eura ili priča o tajni u Frankopanskoj 9

Pekarski biznis u Zagrebu u posljednjih nekoliko godina jedan je od najunosnijih i dok u vrijeme krize mnogi smanjuju obim posla i otpuštaju ljude, pekarski lanci u stalnoj su ekspanziji. Imati pekarnicu na atraktivnoj lokaciji, ako je moguće na tramvajskoj stanici, garancija je dobrog prometa i velike zarade. Još ako je takva lokacija u središtu grada, pa k tome i u vlasništvu države i ako do takvog prostora možete doći bez javnog natječaja, situacija ne može biti idealnija.

A upravo je u jedan takav prostor od 73 kvadrata u ljeto 2011. na adresi Frankopanska 9 uselila pekarnica Dubravica u vlasništvu obitelji Mikelec. No iz njega će se po svoj prilici morati iseliti jer je tvrtka Državne nekretnine u vlasništvu RH, kojom upravlja Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), od Državnog odvjetništva (DORH) tijekom prosinca zatražila da se Dubravicu iseli zbog ilegalnog korištenja prostora.

I sve samo po sebi ne bi bilo čudno, jer rekli bismo, država konačno brine o svom vlasništvu, da prema odgovoru koji smo dobili iz DUUDI-ja nije utvrđeno da je ugovor o najmu bivšeg zakupca istekao još 2009. i da sve do kraja 2014. nitko nije pronašao ništa sumnjivo.

Prijeuseljenja Dubravice valja se vratiti u kratku povijest prostora kako bi se dobio uvid u to što se tijekom godina s njim događalo.
Nacionalizirani prostor

U siječnju 1960., u valu nacionalizacije prostor s još nekoliko na istoj adresi tadašnja država uzima od obitelji Mujezinović čiji nasljednici i danas žive u dvorištu na broju devet.

U prosincu 1995., u prostor se useljava dvije godine ranije osnovana tvrtka Pčelica Maja B.W.D. u vlasništvu Marije i Vidoja Buluma, pročelnika stručne službe gradonačelnika Milana Bandića koji u to vrijeme nije bio zaposlenik Grada Zagreba.

Sredinom devedesetih, RH donosi Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavije koji će do 2002. doživjeti ukupno jedanaest izmjena i nadopuna, da bi u posljednjoj zadnji rok za traženje povrata, kako bi se konačno utvrdilo što je državno, gradsko ili privatno, bio prosinac 2002. godine.

Obitelj Mujezinović odnosno nasljednici, brat i sestra Marina i Emil, kad je trebalo zahtjev nisu podnijeli. Na pitanje zašto nisu, sliježu ramenima.

'Zakasnili smo, nismo podnijeli i to je naša pogreška. Od nje ne možemo pobjeći. Istina je i da nas koji živimo u haustoru do prostora nikad nitko nije kontaktirao oko povrata. Podnijeli smo zahtjev godinama kasnije', kažu nam Mujezinovići. Njihov zahtjev, doznajemo, vuče se već nekoliko godina po Upravnom sudu.

Budući da oni nisu podnijeli zahtjev za povrat, prostorom u ime države upravlja Grad Zagreb u koji dolaskom Milana Bandića na mjesto gradonačelnika 2000. godine stiže i pravni stručnjak Bulum. Njega Bandić u srpnju 2000. imenuje tajnikom Gradskog poglavarstva i članom Povjerenstva za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa s RH. Povjerenstvo će u nekoliko navrata mijenjati svoj sastav, a Bulum će u njemu biti konstanta. U prosincu 2000., Grad s Pčelicom Majom B.W.D. potpisuje šestogodišnji ugovor o najmu prostora koji Bandić ovjerava tri mjeseca kasnije.

Po kojoj cijeni je sklopljen taj ugovor i je li za prostor tada bio raspisan natječaj u Gradu, ne odgovaraju. Nakon isteka ugovora Grad je u ime države s tvrtkom u Bulumovu suvlasništvu potpisao u veljači 2006. novi ugovor, ovoga puta na neodređeno za 6.392 kune mjesečno.

Je li natječaj za prostor bio raspisan kada je potpisan drugi ugovor, u Gradu ne odgovaraju, kao što ni ne odgovaraju na pitanje je li uobičajena praksa da Grad prostore kojima upravlja dodjeljuje zaposlenicima gradske Uprave i osobama od najvećeg povjerenja Milana Bandića.

Ništa sporno u svemu ne vidi ni Bulumova supruga Marija, tadašnja suvlasnica Pčelice Maje.

'Ja sam u tom prostoru bila prije nego što se moj suprug počeo baviti politikom. Ne znam zašto bi vas to uopće trebalo zanimati. Zar bi mi čiji su supružnici zaposlenici Grada trebali sjediti kod kuće? Zar bi nama trebalo oduzeti pravo na rad? Svoj sam posao pošteno radila, uredno smo plaćali zakup i porez svih godina. Obitelj Bulum ne ide na skijanje ni na jedrenje, živimo u stotinu godina staroj kući moje obitelji', kazala nam je gotovo u dahu Marija Bulum dodavši da su Mujezinovići neradnici kojima se trebamo pozabaviti.

Na izrečeno Emil Mujezinović odmahuje rukom i dodaje da to mogu govoriti samo oni koji žive na tuđoj muci i grbači koristeći tuđi prostor.

'Moja sestra se razboljela zbog takvih ljudi kakvi su Bulumi', tvrdi Mujezinović.


Zašto je ugovor prvi put potpisan na šest godina, a drugi put na neodređeno, najvjerojatnije otkriva rješenje iz 2007., koji je u tportalovom posjedu, temeljem kojeg se država upisala na vlasništvo prostora u Frankopanskoj 9. Iz njega je razvidno to da nakon što je istekao prvi ugovor Grad u ime države u roku od 60 dana Pčelici Maji nije ponudio novi ugovor pa su Bulumi smatrali da se radi o prešutnom produljenju ugovora na neodređeno vrijeme. No ta ideja nije prihvaćena i ugovor je, kada se država u srpnju 2008. upisala kao vlasnik prostora, raskinut.

Novi ugovor u ime RH s Pčelicom Majom zaključuje u rujnu 2008. tadašnji Središnji ured za upravljanje državnom imovinom. 'Ugovor je istekao u srpnju 2009., ali je prešutno produljen ispostavljanjem računa za plaćanje zakupnine u iznosu od 6.392 kune mjesečno', stoji u odgovoru koji smo dobili iz DUUDI-ja, uz dodatak da je zakupac uredno podmirivao svoje obveze.

Prodaja i preprodaja Pčelice Maje

U ožujku 2011., Bulumi odlučuju prodati Pčelicu Maju, tvrtku s temeljnim kapitalom od 18.400 kuna, koja, prema podacima iz Poslovna.hr, dvije godine prije prodaje nije imala nikakve dobiti.

Kupca pronalaze u Igoru Masimilijanoviću, poduzetniku koji je s Gradom sklopio unosan posao s koševima za smeće o čemu smo pisali u tekstu 'Bandić dao partneru Sanje Duggan da postavlja reklame na koševe za smeće'.

Maksimilijanović Pčelicu Maju kupuje za 50.000 eura i 19. svibnja 2011., kada isplaćuje Bulmovoj supruzi njezinu polovicu od 25 tisuća eura, postaje jedini član tvrtke. Odmah potom mijenja predmet poslovanja društva, koje se do tada bavilo tekstilom, i samo sedam dana kasnije, 26. svibnja 2011. Pčelicu Maju za 75.000 eura prodaje Damiru Mikelecu, vlasniku tvrtke Rosulja koja tada upravlja lancem pekarnica Dubravica.

'Kako smo došli baš do Maksimilijanovića? Pa, eto, preko nekih poznanika sam se raspitivala tko bi kupio tvrtku i on je bio zainteresiran. Zadovoljna sam za koliko sam je prodala, a ako je on prodao za više, to je njegov posao', tvrdi Marija Bulum.

Na opasku da je uz tvrtku Maksimilijanović dobio i prostor, Marija Bulum navodi kako 'prostor nikad nije bio njihov i da ga nije mogao ni dobiti'. Na našu želju za razgovorom s njezinim suprugom Vidojem odgovara nam kako on 'nakon sve ga što mu se događa nije zainteresiran za razgovor s novinarima'.

Bulum je, podsjetimo, osumnjičen i uhićen u akciji Agram, a iz Remetinca je pušten da se brani sa slobode nakon što je platio 300 tisuća kuna jamčevine.

No da je uz tvrtku išao i prostor, svjedoči da je nakon kupnje Mikelec odmah krenuo s radovima na preuređenju prostora i useljenju pekarnice.

'Mi smo, kad smo vidjeli što se događa, pozvali policiju jer smo tada već bili pokrenuli postupak povrata prostora. U lipnju 2011., na teren je izašla policija i napravila zapisnik, ali pekarnica se uselila', prepričali su nam Mujezinovići.

Je li Maksimilijanović bio samo posrednik između Buluma i Mikeleca, koji je trebao zamesti trag ili se radi o spretnom poduzetniku koji se našao u pravom trenutku na pravom mjestu i u vrijeme najveće krize odradio odličan posao, može se samo nagađati.

'Ako vi dokažete da sam ja kupio to što tvrdite da jesam i ako dokažete da je firma bila u Bulumovu vlasništvu, ja ću rado s vama poći na USKOK i policiju', kazao nam je
Maksimilijanović koji se isprva čudio zašto ga zovemo oko njegovih privatnih poslova.

Kada smo mu predočili ugovore koji nedvojbeno potvrđuju opisane transakcije, s druge strane telefona nastala je tišina koja je prekinuta tvrdnjom: 'Kada sve znate, ne znam zašto ste me uopće zvali. Ja nisam javna osoba da bih morao objašnjavati svoje poslove', poručio nam je Maksimilijanović.

Što o svemu misli Mikelec, koji je u listopadu 2011., što je slovom ugovora između njega i Maksimilijanovića bilo i predviđeno, ugasio Pčelicu Maju B.W.D., kao i što planira poduzeti s obzirom na to da je od DORH-a zatraženo da iseli pekarnicu, nismo uspjeli doznati. Na pisani upit od prije dva tjedna nitko nije odgovorio, a nakon nekoliko telefonskih poziva od njegove tajnice doznali smo da će tako i ostati.