Rijetko će tko danas imati nešto pohvalno za reći o hrvatskim medijima, ali kada kritike i podsmjesi stižu iz samog vrha vlasti teško je ne zapitati se što su to oni učinili da mediji kvalitetno ispunjavaju svoju funkciju korektora vlasti?

Nakon što su se čak na sjednici Vlade ismijavali s legitimnim novinarskim upitom o troškovima jednog službenog ručka, uslijedili su nove podcjenjivačke poruke vladajućih na račun medija. Premijer Zoran Milanović, upitan da komentira optužbe HDZ-ovog Milijana Brkića u intervjuu Večernjaku da se uoči uhićenja Milana Bandića sastajao s policijskim USKOK-om, nije se posebno usredotočio na demantiranje ozbiljnih optužbi nego se okomio na dnevni list koji je Brkićev intervju objavio.

'Čujte, ja vam slabo čitam te vrste novina, a naročito intervjue, to uopće ne čitam. To me nema smisla pitati', rekao je Milanović sugerirajući da su novine na našim kioscima nešto nevrijedno čitanja. Ponovio je istu stvar prije dva dana u intervjuu za Media servis, ali je dodao da nema baš ni nekih alternativnih izvora informiranja.

Premijerov primjer slijedio je ministar zdravlja Siniša Varga, donedavni ravnatelj HZZO-a. Nakon niza članaka o, najblaže rečeno, neobičnom trošenju velikih iznosa državnog novca, Varga je bespomoćno počeo udarati po ionako u javnosti omraženim novinarima.

'Ima dovoljno indicija da se smatra da postoji određeni mali krug novinara koji su rentno motivirani od industrije koja koristi svoje mogućnosti. Kad govorimo o tako velikoj cifri od preko 50 milijuna, može se očekivati da je dio toga otišao određenim novinarima koji plasiraju određene stvari u novinama. (…) Kada se počelo dirati u javnunabavu, odjednom se plasiraju takvi članci. (…) Govori se u kuloarima da se radi o rentno motiviranim novinarima u sprezi s crnom stranom javne nabave u Hrvatskoj', branio se Varga od tekstova koji su, između ostalog, razotkrili da je na čelu HZZO-a utukao 160 tisuća eura (!) u preuređenje sobe za sastanke.

Za razliku od ministra očito naviklog na luksuz, novinari su odmah 160 tisuća eura preračunali u dva nova trosobna stana u Zagrebu i postavili logično pitanje - zašto je toliki novac utučen u običnu sobu za sastanke? Takvo pisanje dovelo ih je do optužbe da su plaćenici, zbog čega se ministar vrlo brzo javno ispričao.

Od ministra liječnika i premijera diplomiranog pravnika i diplomata očekivala bi se iznadprosječno razvijena svijest o važnosti medija u demokratskom društvu. Očekivalo bi se da će u svojim kritikama biti konstruktivni i dobronamjerni, da će olakšati novinarima pristup informacijama. Umjesto toga imamo premijera i ministre koji obezvređuju novinarski rad i još k tome najavljuju smanjenje budžeta za  instituciju koja bi novinarima mogla olakšati posao - Povjerenstvu za informiranje.

Svatko imalo upućen, svjestan je nekoliko milijuna očitih problema u medijskim kućama; prastarog problema radnog statusa novinara, nepostojećih autorskih prava, dvojbene novinarske etike, sumnjivog vlasništva medija i sličnih pitanja. To su, nažalost, tvrde činjenice koje su uništile svaki ugled i status koji su novinari ikada imali u društvu.

Govoreći o neozbiljnosti nekih medija, premijer je prije dva dana spomenuo i problem nepoznatih osnivača medija i nepotpisanih autora. Nisu za sve te probleme krivi političari, najveću odgovornost nose nakladnici kojima je profit često ispred načela novinarske struke na kojoj su odlučili zarađivati. No, dio krivice pada na politiku koja nikada nije pokazala interes za stvaranje kvalitetnih zakonskih okvira za kvalitetno, profesionalno novinarstvo.

Čini se da je premijer Milanović svjestan svih gorućih problema medija, ali nije jasno zašto umjesto unaprijeđenja sustava bira podsmjeh i omalovažavanje?
Zašto vlast ne inzistira na transparentnom vlasništvu medija, umjesto da pušta neimenovane gazde da ne isplaćuju plaće ili doprinose novinarima? Zašto se ne reguliraju autorska prava kako bi se spriječilo da novinarski rad, u koji je uloženo ozbiljno istraživanje, ne završi kao obična prepisivačina pod koju se potpisuje tko kako stigne?

Zašto je dopušteno nakladnicima da, kao u niti jednoj drugoj struci, angažiraju novinare kao honorarce čak i do 20 godina u nizu? U Hrvatskoj ima previše  'uposlenih' novinara koji su prešli 40.-tu godinu a da nemaju kune uplaćene u mirovinski fond. Zar to nije pitanje koje bi odgovorna vlast trebala regulirati?

Odgovoran premijer, kojemu šepavi mediji toliko bodu oči da ih ne može čitati, zadužio bi npr. ministricu kulture da izmijeni zakone i regulira medijsko tržište. Najavljena medijska reforma zapela je negdje u proceduri pa je na snazi još uvijek deset godina star Zakon o medijima. Ne treba dodatno pojašnjavati koliko su se mediji promijenili u posljednjih deset godina i da novi zakon već odavno kasni.

Zašto ne bi nadležni ministri aktivirali inspekcije da provjere 'stoljetne' honorarne ugovore s novinarima i prikrivene radne odnose? Uz radna prava dostojna čovjeka teže će se naći novinar kojeg se može ucijeniti ili potkupiti. Osim ako vladajućoj politici ne trebaju baš takvi mediji kojima može upravljati i manipulirati kad poželi? A ponekad se čini baš kao da politici najviše odgovaraju takvi mediji iz kojih će bježati iskusni i obrazovani novinari čije ih pisanje može najozbiljnije ugroziti. Još je bolje ako takvi novinari pobjegnu njima u zagrljaj - u Vladu ili u neko od ministarstava da im peglaju imidž onako kako su ga nekada ugrožavali.

Dok dnevni listovi propadaju, novinari završavaju na cesti, a oni zaposleni ili tek uposleni rade za ispodprosječne plaće, dok se prepisuje bez posljedica i bilda naklada/gledanost/klikanost bez obzira na etiku i dobar ukus – do tada će, izgleda, novinarska struka biti samo još jedan mrtvi konj pod Markovim trgom kojeg se licemjerni predstavnici vlasti usuđuju šutnuti kad god im se ne sviđa neko postavljeno pitanje.