Veljko Kadijević, osoba koja je držala okidač nad nekad četvrtom vojnom silom u Europi - Jugoslavenskom narodnom armijom - preminuo je u nedjelju u 89. godini u Moskvi. Rusija mu je 13 godina bila domom otkako je 2001. shvatio da se Haški sud interesira za njega. Ministar obrane u vrijeme kada je jugoslavenski ratni stroj krenuo u osvajanje Hrvatske rođen je kod Imotskog te mu je majka bila Hrvatica. On je pak prije svega bio Jugoslaven koji se u ključnom trenutku priključio velikosrpskom projektu Slobodana Miloševića
'Znao sam što je to Haški tribunal, znao sam da to nije sud, nego politička institucija i odlučio sam da neću imati nikakvu komunikaciju s tim sudom. Znao sam da će doći do mene. Kada su se pojavili pred mojim stanom navečer, ja sam ujutro napustio Beograd', otkrio je okolnosti svog bijega iz Srbije sam Kadijević u prvom javnom pojavljivanju 2007, šest godina nakon što je pobjegao iz Srbije.
Utočište je našao u Moskvi, u kojoj je najprije imao status izbjeglice, a potom je dobio i rusko državljanstvo te je tako bio zaštićen od Interpolove tjeralice i tri optužnice koje je protiv njega pokrenula Republika Hrvatska: prvu pred Županijskim sudom u Bjelovaru u studenome 1992, drugu pred Županijskim sudom u Vukovaru 2002, a treću pred Županijskim sudom u Osijeku u svibnju 2006.
'Izvanredno mirno spavam'
Upravo je on kao ministar obrane zajedno s Blagojem Adžićem kao šefom Generalštaba bio na čelu JNA u vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku, za vrijeme okupacije Vukovara, napada na Dubrovnik, raketiranja Banskih dvora, Zadra, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Osijeka, Šibenika… Oba su izbjegla ruku pravde; Adžić je umro prije dvije godine u Beogradu s jednom optužnicom iz Hrvatske 'u džepu', a Haški sud nije iskazao zanimanje za njega.
'Imate tri optužnice u Hrvatskoj - spavate li mirno?', pitala ga je srpska novinarka 2007. tijekom intervjua u Moskvi. Kadijević je odgovorio: 'Izvanredno mirno spavam … Sve što sam radio i što je radila JNA nije nikakav ratni zločin, nego obrana zemlje.' Na pitanje o zločinima u Vukovaru, Kadijević je kazao: 'Svi zarobljenici koje je zarobila JNA odvedeni su u Sremsku Mitrovicu i tretirani po svim međunarodnim pravilima, čak i bolje. Što se poslije događalo, ja ne znam… Ako je netko pravio neki ratni zločin, ja to nisam znao. Načelnik službe bezbednosti, Vasiljević, morao je znati', kazao je 2007.
Mesić: Meni je svejedno gdje će biti pokopan, glavno da bude pokopan
U njegovu krivnju ne sumnja Stjepan Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ. 'On je sigurno kriv jer je ostatak JNA prenio u službu Slobodana Miloševića, u službu stvaranja velike Srbije. Odgovoran je za zločine koje je Armija počinila. Ne tjerate mi suze na oči zbog njega. Žao mi je što mu nije suđeno', kazao je Mesić za tportal.
Prisjetio se Mesić kako je Kadijević dolazio na svaku sjednicu Predsjedništva, no nikada nije došao njemu, kao predsjedniku Predsjedništva. 'Više puta sam ga zvao da bih ga upozorio da Armija čini zločin. Budući da nije htio doći, ja sam otišao njemu i pitao ga zašto podržava Miloševića. On je rekao da Milošević jedini nije četnik. To je floskula i nešto što može zavarati malu djecu. Ne može se reći da nije znao', prisjeća se Mesić.
Kaže i da Aleksandar Vasiljević, šef kontraobavještajne službe, nije mogao raditi bez odobrenja Kadijevića. Mesić se vraća u 1990. i početak 1991, u vrijeme oružane pobune Srba u Hrvatskoj. 'Gdje god je bio zločin u Hrvatskoj, uvijek je prethodno tamo bio Aca Vasiljević - on je bio taj koji je išao proliti prvu krv. Gdje god je bilo organiziranog napada na policiju, bio je tamo i Vasiljević', kaže Mesić.
S obzirom da su informacije o Kadijeviću u srpskim medijima šture te još nije objavljeno gdje će biti pokopan, pitamo Mesića što misli o tome - hoće li to biti u Beogradu, Moskvi ili možda u Hrvatskoj. 'Meni je svejedno, glavno da bude pokopan', zaključuje.
Tus: Priklonio se Miloševiću
Stožerni general Antun Tus u to vrijeme bio je zapovjednik ratnog zrakoplovstva JNA. Godine 1991. savezni premijer SFRJ Ante Marković htio je smijeniti Kadijevića te na njegovo mjesto postaviti Tusa kako bi se anulirala protumiloševićevska frakcija, no Tus je u svibnju 1991. dao ostavku na dužnosti u JNA i postao načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.
'Kadijević je bio ključan kao ministar obrane u raspadu Jugoslavije. Bilo mi je jasno da se Jugoslavija mora raspasti mirnim putem, ali on se priklonio Miloševićevoj politici i spašavanju Jugoslavije. Kada je počela balvan-revolucija u Hrvatskoj, u kolovozu 1990, stigao sam u Beograd nakon što smo na terenu vidjeli o čemu je riječ. Išao sam to reći Kadijeviću, a on je na to odgovorio: 'A što ti hoćeš? Da Srbi kažu da JNA nije uz njih?'', prisjeća se Tus za tportal.
Kadijević je, kaže, zastupao stvaranje treće Jugoslavije i miran razlaz nekadašnjih republika nije dolazio u obzir. 'Počelo je to na 14. kongresu, na koji sam ja sam išao zastupati tezu da je poslije pada Berlinskog zida i očekivanog raspada SSSR-a naš miran raspad jedino rješenje. On je odmah rekao jednom kapetanu da kaže da to nije stav JNA, nego mišljenje generala Tusa', kaže.
Tus je nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama i napada u Pakracu početkom 1991. odlučio raskrstiti s JNA, na što mu je Kadijević rekao: 'Tko nije s nama, bez njega se može.' Iako Kadijević pere ruke od zločina koje su počinile srpske paravojne formacije u Hrvatskoj, Tus ističe kako je Kadijević pustio šešeljevce, arkanovce i slične grupacije da prodiru u hrvatski teritorij. Bilo je, dodaje, i vikend-lovaca na glave.
Kadijeviću priznaje zasluge u razvoju JNA po pitanju modernizacije i školovanja te suradnje s SSSR-om i SAD-om. Ipak, kaže Tus, to nije iskoristio i podlegao je Miloševićevoj velikosrpskoj politici. 'To nas je na kraju dovelo do takvog sukoba, strahota i razaranja da se o njemu ne može ništa lijepo reći', zaključuje Tus.
