PRIČE NOVIH HRVATSKIH ISELJENIKA

Ovo je njihova formula uspjeha u Kanadi

06.10.2014 u 07:15

Bionic
Reading

Selidba u Kanadu radi posla i nove etape života za dvojicu Zagrepčana bila je stresna, ali nužna, jer u Hrvatskoj više nisu imali što pokušati. Tri godine nakon slijetanja u nepoznato, Dinko Bilić, diplomirani šumar i magistar zaštite okoliša, i Daniel, autostaklar, slažu se da je odluka bila ispravna i korisna. Kanada je hladna, zime dugo traju, kao i potraga za poslom, ali sviđa im se što za vrijedne, kreativne i stručne ljude ima poslova, kao i šansi za napredovanje

Ni u domovini nisu sjedili kod kuće. Dinko je odmah nakon šumarske diplome počeo raditi u struci, u više tvrtki, ali je 2008. godine dobio stipendiju za dvogodišnji magistarski studij zaštite okoliša paralelno na četiri sveučilišta u Švedskoj i Budimpešti, te je i magistrirao 2010. godine. Onda je 16 mjeseci tražio posao po Hrvatskoj.

'Bilo kakav. Htio sam čak i volontirati u jednom zavodu, ali su me odbili uz suludo objašnjenje da to nije uobičajena praksa i da me ne žele naučiti neke stvari, pa da odem konkurenciji. Dotični zavod je jedina organizacija koja se bavi tim poslom i nema konkurencije. Stanje je postalo neizdrživo i odlučio sam se prijaviti za Working Holiday vizu', ispripovijedao nam je Dinko, sada stanovnik Calgaryja u koji je došao nakon burnih, ali radnih mjeseci u Kanadi, počevši od Vancouvera, gdje je prvo boravio kod prijatelja.

Daniel je otišao posve sam, s koferom i ruksakom, nakon što je u veljači 2011. godine 'namirisao da stanje nije dobro'. Presudili su, kaže, veliki prosvjedi u kojima je sudjelovao te godine. I on se prijavio za Working Holiday vizu.

'Prvih mjeseci koliko god je srce htjelo natrag, razum je govorio 'bježi'. Ljudi su postajali depresivniji, otuđeniji, hladniji, zabrinutiji... Ne moram govoriti o ekonomskoj situaciji. Crne vijesti i političari. To je sve bilo presudno. Mozda najviše ti političari i politika koja nema apsolutno ništa pozitivno niti se išta pozitivno nazire. U veljači 2011. trebala su mi tri papira i jedan dokument. Putovnica, potvrda o nekažnjavanju, putno osiguranje i, naravno, ispunjeni kanadski formulari s mojim podacima. Trebalo je prikazati i najmanje 2500 dolara na računu kao osiguranje za životne troškove u početku. Nakon dvadesetak dana dobio sam pismo o pravu na Working Holiday vizu koja vrijedi godinu dana. Danas je procedura još jednostavnija, ali je zainteresiranost daleko veća', objasnio je Daniel.

Dinko je isprva planirao ostati u Vancouveru, ali nije uspijevao pronaći posao savjetnika za zaštitu okoliša. Radio je zato u građevini, nosio grede, bio tesar i stolar, betonirao podzemlje trgovačkog centra od jutra do večeri, a tih hladnih dana najviše mu je nedostajala dnevna svjetlost. U jednom hrvatskom kulturnom centru netko ga je pitao 'zašto sada dolazite, pa sad imate neovisnu Hrvatsku?' tako da onamo više nije zalazio.

Dinkovi i Danielovi savjeti za buduće emigrante

1.Cilj treba biti dobivanje stalne boravišne dozvole 2.U glavnim gradovima ne vrvi sve od posla, nego su poslovi koncentrirani u provincijama Alberti, Saskatchewanu i Manitobi, koje su sive, dosadne, depresivne i vrlo hladne. 3.Dobro istražiti internet i učlaniti se u sve forume, servise i Facebook grupe, poput 'Working and Living in Alberta'. 4.Working Holiday je najpopularniji odlazak u Kanadu, ali nije jedini. Ima više viza, a neki procesi duže traju. 5.Ne slušati previše druge ljude i njihove savjete.

Slao je molbe na svaki natječaj na koji je naišao u struci. Lektori i izvorni govornici engleskog jezika popravljali su mu životopis, dok je Dinko istraživao moguće poslodavce i pisma prilagođavao pojedinom natječaju. No nije išlo.

'Onda mi je sinulo da moram promijeniti strategiju. Direktan pristup, ako ne to, onda barem telefonski poziv', kaže.

Inovativna metoda koja se zove 'informativni intervju' sastojala se od razgovora u brojnim tvrtkama sa stručnjacima koji su radili posao koji bi i on želio raditi. Sastavio bi listu pitanja i dogovorio razgovor koji bi trajao 15 do 20 minuta, a češto i duže. Pri tome nije mahao svojim životopisom, ali ga je imao spremljenog u torbi dok je ispitivao sve o tom radnom mjestu.

'Osoba koju intervjuiram vrlo često kaže: Dobro, dosta o meni, koja je tvoja priča? I u tom trenutku ja sam dobio besplatni intervju za posao, zaobišavši ljudske resurse i cijelu proceduru kod zapošljavanja. Dakle, pričao bih s projekt menadžerima i ako bih se svidio nekome, onda bi ta osoba zapamtila moj profil i tražila od ljudskih resursa da poguraju moj životopis.'

Tako je obišao većinu tvrtki u Vancouveru u kojima je htio raditi, ali i dalje bez uspjeha, pa je i dalje radio u građevini, a u pauzama telefonirao. Jednom je nazvao čovjeka koji je bio potpredsjednik tvrtke za koju sada radi, za cijelu zapadnu Kanadu. Nije imao pojma s kim razgovara, ali nakon toga dobio je poziv za formalni intervju u roku tjedan dana i ponudu za posao nakon dva, tri tjedna. Posao je bio u Calgaryju, kamo je otputovao uz plaćenu avionsku kartu.

'Od tada su prošle dvije i pol godine i ja radim kao konzultant za zaštitu okoliša u jednoj od najvećih inženjerskih tvrtki u Kanadi. Poslom sam zadovoljan, plaća je više nego super, ali malo je teško po pitanju društvenog života. Moj posao je sanacija napuštenih naftnih bušotina i dovođenje u prirodno stanje prije izgradnje. Posao zahtijeva puno terenskih dana usred ničega, na sjeveru, tako da mi se taj dio ne sviđa. Radim jako puno i imam puno prekovremenih sati, računam oko 600 ili više godišnje, ali firma to sve uredno isplaćuje. Ili imam opciju pretvaranja tih prekovremenih sati u slobodne dane', objasnio nam je Dinko, koji nam je poslao fotografiju na kojoj je obučen u toplo radno odijelo na jednom od terena u šumi.

Društvenim životom i klimom u Alberti nije baš oduševljen ni Daniel. Dug zimski period, kaže, veći je problem nego velika hladnoća. Iako mu noćni provodi nisu tako zanimljivi kao u Zagrebu, a klima se najčešće svede na zimu i ljeto, ipak ne dvoji o ostanku u Kanadi. Otkada se doselio, prije nešto više od tri godine, počeo je raditi kao staklar. I sada radi taj posao, ali mu se plaća u međuvremenu udvostručila. Naglašava koliko se za to morao truditi.

'Počeo sam s plaćom od 12 dolara po satu, a sada sam na 25 dolara. I dalje imam radnu dozvolu vezanu za jednog poslodavca i u procesu sam za stalnu boravišnu. Put od 12 do 25 nije bio nimalo lak. Radio sam po devet-deset sati dnevno i puno više nego ostali, koji su bili duplo bolje plaćeni. Nekada i vani na minusu. Novac mi ni u jednom trenutku nije bio na prvom mjestu, nego uglavnom papiri i prilika za ostanak. Još samo nekoliko mjeseci i nadam se konačno i ja slobodi, i fizičkoj i mentalnoj', podvukao je Daniel.