NIZOZEMAC NA NAŠEM TERENU

U Hrvatskoj izgubio pola milijuna eura i prognozira nam dugu recesiju

31.08.2014 u 10:43

Bionic
Reading

Investirati u Hrvatskoj ponekad znači doživjeti srčani udar, zaraziti se rijetkim virusom i otpratiti u vječnost poslovnog partnera koji je počinio samoubojstvo. Znači i popušiti pola milijuna eura u 3, 4 godine. Nizozemac s originalnim projektima naselja s potpomognutim življenjem i organskom farmom na kojoj bi radili tjelesni invalidi, polako gleda prema Portugalu. Hrvatskoj će, kaže, s trenutačnom poslovnom klimom i mentalitetom trebati još najmanje 15 godina za izlazak iz recesije

Ima ideje, ima i nešto para, ali to je nekako insuficijentno za uspješan biznis u Hrvata. Jacques de la Haye, Nizozemac koji već nekoliko godina pohodi Zagreb u pokušaju oplodnje kapitala, uz rijetko viđenu korist za socijalni okoliš, sjedi u svojim invalidskim kolicima blago obeshrabren: 'Došao sam s kolegom u Hrvatsku tamo negdje 2006. na samom kraju ekonomskog booma. Investirali smo u nekretnine. Glavni projekt bio mi je izgradnja naselja za potpomognuto življenje, kakva postoje u Nizozemskoj, ali ovdje nisam vidio ništa slično. Htjeli smo prvo u Slavonskom Brodu, ali smo premjestili projekt u Sv. Nedjelju pokraj Zagreba.' Da kondenziram Jacquesov elaborat: riječ je o naselju koje bi udomljavalo starije osobe, osobe s tjelesnim oštećenjima, kao i ostale ljude koji su povezani s njima, bilo da je riječ o roditeljima s djecom kojima je potrebna pomoć ili obiteljima koje žele živjeti u blizini starih baka i djedova.

'Potpomognuto življenje znači da koristiš skrb i pomoć samo kada trebaš, dok je sve oko tebe dizajnirano tako da odgovara potrebama pojedinca. Za razliku od klasičnih staračkih domova u Hrvatskoj, gdje po sobama živi više ljudi i sve je podređeno propisanom rasporedu, ne tuširaš se svakog dana... ovdje bi ljudi mogli organizirati život prema svojim afinitetima, a opet stvoriti zajednicu koja ne bi bila geto, nego bi demografski predstavljala presjek čitavog društva. Najbliže što imate toj ideji su studentski domovi. Sve skupa bi koštalo kao i sadašnji starački domovi. Oko 4000 kuna mjesečno', kaže Jacques koji čeka nekoliko financijskih injekcija ne bi li završio gradnju u Sv. Nedjelji.

Odluka da materijalizira svoje planove u Hrvatskoj koštala je Nizozemca prstohvat trauma. Partner s kojim je ušao u posao počinio je samoubojstvo (što, doduše, uglavnom nije imalo veze s poslom) a Jacques je doživio srčani udar, što je imalo i jednu sretnu nuspojavu – iznenadio se vrhunskom kvalitetom medicinske usluge u Zagrebu. Ono, pak, usko vezano uz naše domaće stanje uma verbalizirao je na sljedeći način: 'Sve je išlo odlično s gradskim vlastima, no problem su hrvatske banke, uz izuzetak HBOR-a. Kamatne stope, nevoljkost da se upute u drugačije sustave, traženje 30 do 40 postotnog vlasništva u dionicama odmah u startu i s izlaznom strategijom u roku od dvije do četiri godine. Ne razumiju model iznajmljivanja koji je dugoročno najprofitabilniji. Ja želim 30-godišnji zajam. Ako pogledaš recesiju koja je poharala Uniju, vidiš da su najbolje prošli iznajmljivači. Ljudi koji su kupovali da bi prodali, bankrotirali su.'


Ulaganje u dugoročne projekte hrvatskom poslovnom mindsetu uglavnom je nepoznanica, a ako se ništa ne promijeni, ekonomske strategije i političke odluke će Hrvatsku držati u garantiranoj recesiji sljedećih 10 do 15 godina, revoltirano tvrdi Nizozemac. Nema kod nas strpljenja za investicije koje ne proizvode profit već za šest mjeseci, a nema ni ekspertize. Ne možeš mijenjati PDV svako toliko, kaže čovjek, a ne možeš ni očekivati optimizam kada vidiš da je 90 posto aktualnih političara odraslo na državno upravljanoj ekonomiji. Jacques se 'zašpurao': 'Političari se ovdje predstavljaju kao poslovni ljudi, ali to definitivno nisu. Prije mi izgledaju kao kriminalci. Svima su usta puna priče o stranim investicijama, a činjenica je da su mali i srednji poduzetnici s inozemnim kapitalom napustili zemlju. Mogao bih slobodno zaključiti da su političke stranke i vlade orobile ovu zemlju za nekoliko stotina milijardi eura u BDP-u u posljednjih desetak godina. Svi su nekakvi sitni lopovi koji traže mito ne bi li ti pogurali projekt. Čuo sam puno priča iz prve ruke. Što to govori? Da ljudi razmišljaju kratkoročno. Ne vjeruju u sebe.'

Jacques se pita zašto vlada ne ulaže u ljude poput Mate Rimca, koji je s Tesla Roadsterom stvorio najbrži električni automobil na svijetu: 'Mogli bi investirati nekoliko milijardi eura u taj projekt i napokon staviti Hrvatsku na svjetsku mapu. Nažalost, ne vidim da se to događa. Ili da, recimo, pretvorite zemlju u CO2 neutralno područje. Imate dovoljno sunčanih sati, vjetar u Dalmaciji i Slavoniji. Stvorili biste barem 10000 radnih mjesta. Ne vidim da se to događa. Hrvatska je sigurna zemlja, čista, imate visok moral i ljudi su općenito dobro obrazovani. Toliko biste toga mogli napraviti u organskoj poljoprivredi. Italija, Austrija i Njemačka otimali bi se za vaše proizvode i mogli biste pretvoriti zemlju u jednog od najvećih igrača unutar Unije po pitanju bio-uzgoja.'

Lijepo rečeno, ali i opet, domaća stvarnost nalazi se u kontra-putanji. Mladi ljudi boje se raditi vlastitim rukama, primjećuje Nizozemac, i nastavlja da bi svi u Hrvatskoj htjeli biti menadžeri i voziti BMW. Ako već ne to, a onda baviti se turizmom, koji je, smatra, na jednako krhkim nogama. Veli da smo popušili u utrci za goste. Turska je eksplodirala, Španjolska se vraća, Grčka također i svi su redom jeftiniji. Skužio nas je do boli: 'Kod vas vlada mentalitet da ste najbolji. Da imate najljepše plaže, najbolju ribu i tako redom. Što jednostavno nije istina. Ako povećavate cijene, ljudi onda očekuju i bolju uslugu. Što se ne događa. I vlada pritom ne pomaže. Ne postoji vizija. Hrvatskoj treba 15-godišnja strategija, a ne petomjesečna.'

Poslovna atmosfera na tržištu nekretnina još je jedan od razloga zašto Jacques razmišlja o premještanju dijela svog biznisa u Portugal. Zemljište je kod nas puno precijenjeno, 200-300 eura po kvadratu, dok u Portugalu isto dobijete za dvadesetinu te cijene, na samoj obali uz more, s predivnim pogledom i više potencijala nego kod nas. K tome, tamo se može graditi na 50 posto parcele, kod nas je limit 30 do 40. Stvari su još malo mračnije. 'Problem je što ovdje agenti za nekretnine ne surađuju jedan s drugim. Isti se posjed prodaje preko dvadesetak različitih agencija i tu nema nikakvih pravila. Ne prodaje se onom tko je najbrži i sve je podređeno koristi vlasnika i agencije. To stvara lošu poslovnu klimu. Osim toga, stvari nisu transparentne. Odeš na katastar da vidiš što se događalo s posjedom unazad dvadeset godina, a takva informacija jednostavno ne postoji.'

Nizozemac se žali da su poslovni pregovori nerijetko mutni, da te kolege s kojima radiš ne doživljavaju kao prijatelja i da kad se sjedi za stolom pri dogovoru nekog posla, u zraku vlada atmosfera nepovjerenja: 'Često stvari koje ljudi pritom govore nisu istinite i zapravo je teško odgonetnuti što se događa u pozadini. Ljudi kao da rade ne bi li te nekako oštetili ili totalno blokirali u realizaciji projekta. Osam od deset ljudi uopće nije spremno na pregovaranje i cjenkanje. Tako ne možeš raditi.'

Jacques želi uložiti u još jedan originalni koncept u Bjelovaru. Dugoročni je plan stvoriti farmu za organski uzgoj na kojoj bi radili tjelesni invalidi i koju bi vodio - u idealnom slučaju - mladi bračni par: 'Želim prvo vidjeti što bi bilo najbolje za tu regiju, kakvo je tlo, što bi bilo najbolje uzgajati. Pretvorio bih to u kooperativu koja bi stvorila radna mjesta za ljude s posebnim potrebama.' Ako se ništa ne promijeni, Nizozemac ne gaji previše nade za Hrvatsku. Čovjek još uvijek ne može doći k sebi kako je moguće da netko radi godinu dana i ne primi plaću. I kako sindikati prihvaćaju takvo što.

Kratko i slatko, zemlja smo netransparentnog i suicidalnog poslovanja. Ostaje tek pitanje koliko organskih rajčica trebamo zasaditi prije nego što to shvatimo.