Hrvatska VASIĆEV SKALPEL

Tko će što pušiti u krizi?

Politička ekonomija cigareta vrlo je slična političkoj ekonomiji heroina. U oba slučaja eksploatirani su seljak koji gaji mak ili duhan i konačni potrošač, narkoman ili pušač. Svi ostali u lancu proizvodnje odlično prolaze i bogate se

Kriza je, kako vidimo, stigla i tek će nas udariti 'kako tavalon', što bi rekao Šajeta (tavalon: građevinska daska debljine jednog cola, tj. oko 25 mm; u Panoniji – fosna). Gdje je kriza – tu je i šverc, kako to mi u Srbiji znamo iz gorkog i stoga veoma poučnog iskustva. Hrvatska je vlada najavila dvije na stanoviti način proturječne mjere: porast akciza na cigarete od pet kuna i zabranu pušenja koja će se stupnjevito primjenjivati u narednih šest mjeseci do potpunog terora.

Tu dolazimo na nadasve zanimljivu temu političke ekonomije cigareta. Prije svega, treba pitati g. Šukera (ne nogometaša, nego onog ministra koji sliči na Franza Ferdinanda) koliko novca svake godine stiže u državni proračun od taksi i akciza na cigarete. To ne bi trebao biti problem. Zatim ga treba upitati kako vlada misli puniti proračun istovremenim drastičnim oporezivanjem cigareta i zabranom pušenja na primjerenim i najboljim mjestima poput kavana i kafića, a sve to u rastućoj krizi. Pojam akcize kao poreznog sredstva zasniva se na oporezivanju poroka, dakle onoga čega se ljudi nerado i tek na kraju odriču: cigareta i pijače, jer im je to jedina utjeha u siromaštvu i depresiji. Zato države toliko vole akcizu. Ali ima tu još jedan razlog, do kojega ćemo polako stići, strpljenja, molim.

Idemo redom: jedna kutija cigareta na vratima tvornice, upakirana u kartone (50 šteka) košta oko pet centa eurskih. Usporedite to s cijenom legalno kupljene kutije cigareta u trafici. Kamo ide razlika? Marža (rabat) trafikanta, tj. distributerske tvrtke je oko pet posto, sve ostalo ide državi, a u slučaju uvoznih cigareta i veletrgovcu (mali dio). Dobro.

Idemo sada na šverc: moja gospođa Mara iz jednog lijepog dalmatinskog grada prodaje mi švercani Walter Wolf po cijeni oko 40 posto nižoj od legalne; dapače, daje mi i broj mobitela, a cigarete isporučuje na trajekt, ako treba. Te su cigarete prirodno iz Rovinja, mada su im akcizne markice dosta šarolike: hrvatske izvozne, bosanske, srbijanske i u novije vrijeme crnogorske. Pokušaj provjere serijskog broja akcizne markice kod poreznih uprava spomenutih država osuđen je na neuspjeh: to je dobro čuvana tajna. Gospođa Mara nije izuzetak: u Londonu imam susjeda Ahmeta, ciparskog Turčina, koji također, ispod tezge i veoma samozatajno, prodaje švercane cigarete velikih duhanskih multinacionala, na njima su sve moguće akcizne markice, uključujući i ruske, s pticom. Na pitanje odakle cigarete s ruskom markicom u Londonu, Ahmet odgovara: 'Komshi, neighbour, you don't want to know' (susjede, ne želiš znati).

O čemu je, dakle, riječ? O sustavnoj suradnji tvorničara cigareta i država. Interes tvorničara jasan je: što više prodaju na vratima, to bolje za njih; daljnja sudbina njihovih cigareta ne zanima ih – do stanovite mjere, to jest do trenutka kada treba falsificirati ili lijepiti krivotvorene akcizne markice radi većeg profita. Tu ulazi država: nema, naime, uspješne kontrabande cigaretama bez suradnje i izravnog sudjelovanja države. Gdje je tu interes države? U namicanju crnog, nekontroliranog, gotovog novca za crne gmazovske fondove tajnih službi, za fondove namijenjene podmićivanju i za ugrađivanje pojedinaca, tim redom. Riječ je, dakle, o mezalijansi, zločinačkom udruživanju, duhanskih tvorničara (domaćih i mnogo više multinacionalnih), države i ilegalnih distributivnih mreža. Svi se ugrađuju, svi profitiraju i svi su zaštićeni. Tu moja gospođa Mara i moj susjed Ahmet prolaze slabo (oko pet do 10 posto); pušači imaju iluziju da su jeftino prošli, ali to je iluzija. Cijela se priča promatra kao zločin bez žrtve (victimless crime), ali nije tako: krijumčarenje cigareta izravni je zločin protiv državnog interesa i interesa poreznog obveznika, jer otima porezne prihode od kojih žive učitelji, liječnici, policajci, željezničari i cijela ta skupina državnih službenika i namještenika; o ostalim korisnicima proračuna ne moramo, jasno je.

Srbija je imala gorko i – ponavljam – poučno iskustvo: postotak legalno prodanih cigareta i prosječna cijena kutije iz 1990. dostignuti su tek krajem 2001, nakon što je Đinđićeva vlada odlučno zavela red u financije. U međuvremenu je prodaja cigareta bila isključivo pod kontrolom Miloševićevih tajnih službi: 1992. i 1993. postotak legalno prodanih cigareta u Srbiji bio je nula (0, nič). Ako mislite da je svatko mogao prodavati krijumčarene cigarete na cesti, s haube auta ili s kartonske kutije – u krivu ste. Mogao je samo onaj tko je imao franšizu Državne bezbednosti. Prosječni profit od šlepera cigareta koji bi u Srbiju stigao bio je oko 300 tisuća njemačkih maraka (druge valute nije ni bilo). Taj se profit uredno dijelio između Miloševićeve kriminalne države, krijumčara i distributera. Od toga su financirani ratovi.

Tako smo naučili i jednu gorku istinu iz političke ekonomije cigareta: da je veoma slična političkoj ekonomiji heroina. U oba slučaja bezdušno su eksploatirane dvije grupacije u proizvodnom lancu: seljak koji gaji mak ili duhan i konačni potrošač, narkoman ili pušač. Svi ostali u lancu proizvodnje odlično prolaze i bogate se: kako tvorničari cigareta, tako i operateri laboratorija za heroin, kako veletrgovci cigaretama, tako i veliki krijumčari heroina, kako distributeri švercanih i legalnih cigareta, tako i srednji i mali dileri u procesu raspačavanja heroina. Uzgajatelji maka i duhana plaćeni su mizerno i ponižavajuće, narkomanima i pušačima svi sudionici u procesu također deru kožu s leđa.

Imajući to u vidu, naše bi države mogle povesti računa o tome kako pune proračune. Pušači (pustimo sada narkomane) imaju autentični interes da kupuju legalne cigarete i tako podržavaju svoju državu, poštena država ima interes da se ne kompromitira poticanjem šverca.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još