PAKISTANSKI BRITANAC NA BRITANCU

Što bih promijenio u Hrvatskoj? Način na koji tretirate Rome!

29.06.2014 u 08:00

Bionic
Reading

Čemu tuga zbog nogometne deportacije iz Brazila? Hrvatska je napravila fascinantnu stvar već samim kvalificiranjem. Veliki smo i po ostalim osnovama – prvi smo uveli program obaveznog cijepljenja djece, izveli smo najskuplji 'cut and paste' referendum u povijesti, a nisu nam loši ni kockasti dresovi. Hrvatska je konačno u fazi brendiranja na svjetskoj sceni, a pakistanski Britanac misli o tome naglas

Imran Maalik već osam godina uživa zagrebački smog, završava medicinu i priznaje da ga je Hrvatska učinila 'otvorenijim u glavi': 'Sada vidim svoju zemlju nešto drukčije. Dok sam živio u Velikoj Britaniji, bio sam uključen u puno nacionalnih tema, vrlo ponosan... No život u Hrvatskoj dao mi je nekako više svjetsku perspektivu.' Komplimenti u našem smjeru idu i korak dalje: 'Ovdje sam sreo više zanimljivih ljudi nego u Londonu. Ne znam, možda sam imao puno sreće.'

Imala je i Hrvatska puno sreće, kako to vidi pakistanski Britanac iz perspektive ispijanja kave na Britanskom trgu. Za početak, fascinira ga kako smo brzo prešli iz socijalizma u kapitalizam. Kako smo se brzo adaptirali na nova tržišna pravila. S druge strane, ne sviđa mu se što smo pokupili liberalnu inačicu kapitalizma, kakav je na snazi u Velikoj Britaniji, umjesto krenemo socijalnim stopama skandinavskih zemalja. Previše je društveno isključenih, a Imranu je posebno na umu romska zajednica. I njega su, kaže, nekoliko puta u Hrvatskoj zamijenili za Roma: 'Volio bih da ih se bolje tretira u ovoj zemlji. Neke romske zajednice su sjajne, ali ljudi nisu dovoljno izloženi tome pa nisu ni svjesni.'

Snaga društva ogleda se u odnosu prema najslabijim članovima, nastavlja Imran i vuče neočekivanu paralelu između afganistanskih i hrvatskih zabiti, uz zaključak da je kod nas situacija puno gora: 'U Afganistanu sam vidio izrazitu bijedu, ali ljudi se snalaze s blatom, slamom... U Hrvatskoj je siromaštvo puno opasnije. Bio sam iznenađen. Ljudi tu žive s toksičnim otpadom, kemikalijama... a kako čujem, budžet za socijalne intervencije biti će srezan.'

Hrvatska ipak rastura Pakistan na nekoliko frontova. Imran nam pjeva hvalospjeve o javnom zdravstvu. Obavezno cijepljenje djece prvo mu je na jeziku: 'Nedavni zakon o obaveznom cijepljenju nevjerojatno je napredan. Drugo u čemu ste osviješteni, borba je protiv pretilosti. Ne vidi se na prvi pogled, ali Hrvatska je među zemljama s najviše prekomjerno teških ljudi.' Budući doktor Maalik zamjera nam, naravno, povlačenje zabrane pušenja u kafićima i klubovima.

Osim što se medicinski izobrazio, na našem je terenu čovjek osvijestio nekoliko egzistencijalno ključnih teza. Dok su se stari Latini domislili izreci 'prvo živjeti, tek onda filozofirati', Hrvatska je, po njemu, utjelovljenje nečeg drugog – prvo život, tek onda biznis: 'Shvatio sam ovdje da su od rada važniji život, obitelj, odnosi. Zemlja vjerojatno ekonomski pati zbog toga, ali zato je osobno ispunjenje veće.'

U svakom slučaju, Hrvatska se iz britanskog rakursa nalazi u jedinstvenom periodu u kojem mora učiniti samu sebe prepoznatljivom. Malo neinventivno, ali čovjeku prvo na pamet pada sport. Nabraja u čemu sve ubijamo. Nogomet, vaterpolo, rukomet. Za potonji je, doduše, prvi put čuo tek kada je došao u Hrvatsku: 'Mislim da imate odlične sportaše, pa čak i to što ste ispali iz Svjetskog prvenstva, ne znači ništa. Za tako malu zemlju ogroman je uspjeh već samo kvalificiranje.' Pored toga, totalno smo originalni na travnjaku. Stilski, naravno. Crveno-bijele kockice... trebalo mu je neko vrijeme da se navikne, ali sada su mu skroz vizualno ugodne.

Da s konceptom identiteta ipak nešto škripi, Britanac pokazuje na primjeru hrvatskih frendova iz međunarodnih brakova, koji imaju problema doživjeti se kao Hrvati. Pogotovo ako su nešto drukčije boje kože: 'Evo, ja imam smeđu put, moji korijeni su u Pakistanu, ali se osjećam skroz naskroz Britanac. To je nešto što se u Hrvatskoj još mora dogoditi. Da osjećaj nacionalne pripadnosti nije vezan uz izgled, odnosno činjenicu da su ti oba roditelja Hrvati.'

Od inih povijesnih procesa u kojima bi momak volio vidjeti promjenu, neizostavni su promjena strane na kojoj vozimo, pokoji 24-satni take away ili kebab bar i, naravno, da shvatimo da ne postoje čajevi s okusom. Malo se zezamo, ali zeznuo se i Imran poželjevši naručiti čaj pri prvom dolasku u Zagreb: 'Pita me konobar koji hoću okus. Nije mi bilo jasno. Rekao sam mu da hoću čaj. Kada ga je donio, pitao sam zašto mi nije donio mlijeko. Čovjek ga donese, ja uspem i... uh... Da, recimo da sam skužio nekoliko stvari.'

U nečemu smo ipak vrlo nalik Britancima. Imran se totalno našao u našem smislu za humor; mogućnosti da ismijavamo sami sebe. Hrvatska kulturna ponuda mahom ga je zaobišla iz jezičnih razloga, ali navukao se na jednog i jedinog Arsena Dedića. Pakistanski Britanac kaže da ako će nešto ponijeti iz Hrvatske, to će biti njegova glazba. I say! kažem ja s priglupo fasciniranom facom u stilu Poirotova Hastingsa.