ŠTO DONOSI ZAKON O RADU?

Postajemo radnici na leasing, a Milanović pumpa statistiku

26.06.2014 u 14:05

Bionic
Reading

Kad je u pitanju zaposlenost, hrvatske statistike su poražavajuće. Nadasve kreativni i hrabri akteri domaće politike posljednjih pet-deset godina rješenje vide isključivo u izmjeni Zakona o radu, odnosno fleksibilizaciji prava radnika. Dobiti konsenzus za to od samog početka bila je nemoguća misija. Ipak, pokušavalo se (ili se pravilo da se pokušava) sve do utorka, kada je ministar rada Mirando Mrsić ipak odlučio u Sabor poslati ono što on smatra konačnim kompromisom...

Kako zaposliti gotovo 400 tisuća nezaposlenih s burze rada? Nema novih radnih mjesta, novih investicija, nikakvog gospodarskog rasta… Kad već ne mogu i(li) ne znaju učiniti ništa konkretno, naši političari uvijek mogu srediti da poražavajuća statistika ne izgleda tako loše. Možda poticanjem agencijskog zapošljavanja?

Agencijsko zapošljavanje - radnici na leasing?

Prema konačnom prijedlogu Zakona o radu, radnici će se moći zapošljavati preko agencija na maksimalno tri godine. Takav radnik može teoretski raditi tri mjeseca pa biti bez posla sljedećih šest mjeseci. Za to 'nezaposleno' vrijeme, agencija radniku mora plaćati naknadu koja prema zakonu iznosi prosjek tri posljednje plaće. No Zakon o radu ostavlja poslodavcima prilično manipulativnu mogućnost. Agencija može 'urediti' odnos s radnikom na način da mu u nezaposleno vrijeme isplaćuje simbolični iznos koji može iznositi i samo jednu kunu. To bi, dakle, značilo da radnik i dalje nema posao niti plaću, ali se u državnoj statistici neće više voditi kao nezaposlen, nego kao zaposlenik agencije.

Predsjednik Nezavisnih sindikata Krešimir Sever i dalje se protivi ovakvom uređenju agencijskog zapošljavanja i kaže da mu nije jasno zašto nam je ono uopće potrebno. 'Ako imamo premali udio agencijskog zapošljavanja u odnosu na EU, pa što onda? Nigdje nitko nije rekao da je ta vrsta zapošljavanja dobra. To je neoliberalna izmišljotina koja stvara radnike na leasing', rekao je Sever.

Sever se pribojava da će radnici biti natjerani da strepe za bilo kakav posao, pa makar se radilo o izrabljivanju, samo da ne ostanu na agencijskom minimumu. Osim toga, agencijski radnici više će se isplatiti brojnim tvrtkama koje nakon ovog ZOR-a neće imati potrebu zapošljavati, nego tek 'unajmljivati' radnu snagu po potrebi.

Što o ovoj odredbi i prijedlogu Zakona o radu misle poslodavci, nismo uspjeli doznati. Oni čekaju Vijeće članova HUP-a u ponedjeljak kako bi se u utorak javno izjasnili.

Poslodavci dobili mogućnost lakšeg otpuštanja radnika

Dok Vlada poslodavcima odmaže povećanjem trošarina na gorivo i telekomunikacije te previsokim porezima, pomaže im uvođenjem mogućnosti lakšeg otpuštanja radnika. Prema konačnom prijedlogu ZOR-a, bolovanje će se računati u otkazni rok, ako se on mora odraditi, i to do šest mjeseci. Na pitanje što s bolesnicima od teških bolesti čije liječenje može potrajati godinu dana i više, Krešimir Sever kaže: 'Ništa! Nikoga nije briga! Vlada probleme iz zdravstva rješava Zakonom o radu.'

U slučaju da poslodavac kaže radniku da ne mora odraditi otkazni rok i da će ga isplatiti, tada teoretski može u taj rok spadati i neiskorišteni godišnji odmor što, kaže Sever, također nije pravedno.

Rodilje će nakon porodiljnog moći dobiti otkaz ako joj poslodavac ne može ponuditi drugo radno mjesto ili ako ona odbije izmjenu ugovora, dok su do sada žene imale pravo povratak na istu poziciju. Sever kaže da to također nije dobro rješenje jer olakšava manipulacije poslodavaca.

Radni tjedan neće trajati 40 do 48 nego 40 do 50 sati

U dvogodišnjim pregovorima za izmjenu ZOR-a najoštrije se raspravljalo o radnom vremenu. Poslodavci su tražili produljenje radnih sati na razini tjedna, dok bi satnica na razni godine ostala ista. Predlagalo se da radni tjedan traje od 40 do 56 sati, no u konačnu proceduru otišao je prijedlog od 40 do 50 sati, što je povećanje za dva sata u odnosu na zakon koji sada imamo. Naravno, svaki prekovremeni sati se i dalje moraju plaćati radnicima, no uz ovo povećanje radnog tjedna, poslodavci umjesto prekovremenih mogu dati radnicima slobodne sate u vrijeme kada ima manje posla. Ova odredba je, čini se, sada prihvatljiva čak i sindikatima.

Sever skreće pozornost na još jednu novu odredbu koja omogućuje šefovima da svoje stalno zaposlene radnike posude drugom, povezanom društvu. 'Radnik se može posuditi maksimalno na šest mjeseci uz dozvolu radnika. No ako radniku visi varijanta otkaz ili raspodjela - onda će sigurno potpisati da prelazi u drugu tvrtku. To ostavlja prostor manipulacijama da se jednog radnika iskorištava za dvije tvrtke na dnevnoj razini, a sve za jednu plaću', upozorava Sever.

Osim toga, Sever ističe da su u ZOR implementirane i neke odredbe odbačenog Zakona o povremenim poslovima. Primjerice, stalno zaposlena osoba imat će mogućnost, uz odobrenje prvog poslodavca, raditi osam sati tjedno za drugog poslodavca. Sever kaže da se na taj način nećemo riješiti rada na crno te da će tako nezaposleni imati još manje šanse da se zaposle.

Jedino što je Sever pohvalio u prijedlogu ZOR-a je pravilo da i mali poslodavac ne smije dati nikome otkaz bez obrazloženja, kako se predlagalo u prvom prijedlogu. 'Dobro da se od toga odustalo jer to bi ostavilo prostor za čistu diskriminaciju', kaže Sever.

Izgleda da dobivamo ZOR koji ne služi posebno ni poslodavcima ni radnicima jer ih pretvara u leasing robu, ali bi možda mogao pomoći peglanju Milanovićeve poražavajuće statistike nezaposlenosti preseljenjem sezonskih radnika s burze u agencije. Možda baš pred nove parlamentarne izbore za godinu i pol dana, kada će stvarna nezaposlenost najvjerojatnije biti vrlo slična današnjoj? Razlika će biti u tome što za radnike na minimalcu u agencijama neće biti odgovorna vlast, nego privatni biznismeni zainteresirani isključivo za profite.

Za promjene koje bi značile zalog za dugoročno stabilniju budućnost, naši političari nemaju hrabrosti. Svima je već jasno da bi racionalizacija lokalne samouprave donijela više ušteda i mogućnosti za ulaganja u nova radna mjesta, samo što bi to ujedno značilo i ukidanje općina te otpuštanje brojnih stranačkih načelnika i njihovih zaposlenika čija je svrha danas upitna, ali i tabuizirana. Takva reforma značila bi raspuštanje uhljebljene stranačke vojske koju plaćaju građani poreznim novcem, a očito i radničkim pravima. Za takvo nešto niti jedna velika stranka u Hrvatskoj nema hrabrosti.