KOMENTAR DRAGE PILSELA

Kad biskup Košić ljubi ruku Kordiću, on se ruga Bogu

08.06.2014 u 09:57

Bionic
Reading

Uopće nije pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika...

Dok je 500-tinjak ljudi u petak na dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu uzvikivalo hvale i pohvale, aktivist Zoran Scout Ivančić prekinuo je Kordićev govor povikom 'Sotono, ubojice!' i zahvaljujući policiji, jedva izbjegao linč, zaradivši prijavu za remećenje javnog reda i mira te nekoliko udaraca u glavu.

Morao sam se zapitati: tko je tu, na Plesu, zaista bio 'remetilački faktor'? Je li to navedeni Zagrepčanin sa sarajevskom adresom i dugogodišnji mirovni aktivist ili su to oni koji su ushićeno kombinirali 'Za dom spremni' s 'Rajskom djevom, kraljicom Hrvata'? Jesu li to oni u čije je ime Ivančić povikao zločincu da je zločinac, a koji, podsjetimo, ni 21 godinu nakon pokolja u Ahmićima još uvijek nisu dostojno sahranili sve žrtve bestijalnog divljanja jedinice HVO-a; ili oni koji su se Kordiću poklonili, poljubivši mu čak i ruku kojom je izdavao zapovijedi zbog kojih je 16. travnja 1993. pobijeno 116 Bošnjaka, od kojih su 32 bile žene, a jedanaestero djeca mlađa od 18 godina?

Je li red i mir poremetio hrabar čovjek koji je želio podsjetiti da su Kordićeve horde ubile čak i tromjesečnu bebu, da su dinamitom srušile dvije lokalne džamije i spalile 180 od 200 kuća, koliko ih je tada bilo u Ahmićima i susjednim zaseocima? Ili su red i mir, onaj kozmički, i to ne samo u petak nego već duže vrijeme, narušavali biskupi, svećenici, hercegovački franjevački provincijal i ostali redovnici i redovnice koji smatraju Kordića ravnim Isusu Kristu, kako je na misi održanoj Kordiću u čast, u Frohnleitenu nedaleko od Graza, 29. ožujka 2014, rekao mons. Vlado Košić, biskup sisački?

Ne pamtite te riječi iz homilije s 'mise s Darijem Kordićem'? Evo ih: '... Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.

Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda...'

Nizao sam dosad retorička pitanja, a to su ona pitanja koja se ne postavljaju da bi se dobio odgovor, nego da bi se istaknula poanta problema. A sada ću obrazložiti poantu; pitam se, onako, kao da pitam i vas, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?

336986,336881,336744,336774
Košićev srednji prst Bogu

Jer upravo to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst. Kada ljubi ruku Dariju Kordiću, što je bila uzvratna gesta rukoljubu koji je primio od ratnog zločinca (i što se moglo vidjeti samo u dvije sekunde u petak na Dnevniku Nove TV, čiji je kamerman bio pozicioniran tako da jedini snimi tu iznenadnu, ali strahovito bogohulnu gestu biskupa Košića) znamo da, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – i nesposobnu da u društvo unese evanđeosku novost, Katoličku crkvu na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh normalnoga svijeta, a to je onaj koji nije izgubio sposobnost sućuti i empatije prema žrtvama, bilo kojima.

Možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza, i ti svećenici, i redovnice na Plesu (uzbuđeno je Kordića grlila i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Lončar!) misle da znaju što rade: u korizmi su vježbali križni put pa su, kako i dolikuje, pošteno ispljuvali Isusovo lice i do besvijesti izbičevali Gospodina (utjelovljenog i u bošnjačkim tijelima) baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je 'slavio križni put' s braćom i sestrama muslimanima. U petak su slavili Boga jer, kažu, dragi Dario može 'najbolje protumačiti Riječ Božju', jer je on to i činio 'svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaća sve ljude, i svoje najbliže i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje'.

Smatram da oni naprosto ne znaju što čine. Smatram, dapače, da nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika.

Evo, podsjetit ću se one otvorene baš u Ahmićima, 15. travnja 2010, kada se novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića,poklonio bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim ihrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevu selu. U Ahmićima je položio vijenac na kojem je pisalo 'Nevinim žrtvama, predsjednik Republike'.

Koraci pomirbe

Događaj su pratili svjetski mediji. Josipović je novinarima izjavio: 'Svi smo se ovdje ujedinili u želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i kažemo nikad više... ovdje su narodi jako puno propatili i zaslužuju bolju budućnost.' Reis Cerić kazao je pak da se osobnim primjerom postiže puno više nego riječima: 'Ovo je danas jedan od tih dana u BiH kad smo se osobnim primjerom zauzeli za povjerenje i vraćanje povjerenja među ljudima, a okupili smo se na poziv predsjednika Josipovića.' Pritom je podsjetio koliko su Ahmići i Križančevo Selo bolni za Bošnjake, odnosno Hrvate, i zaključio: 'Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu.'

Mnogi su tu gestu proglasili velikim korakom pomirbe. Ali se odustalo. Biskupi Košić već drugi put, a s njim u Austriji i biskupi Pozaić i Jezerinac, ošamarili su predsjednika Josipovića, kardinala Puljića i tadašnjega reisa Cerića.

'Kakvi su to neljudi koji slave izlazak zločinca? To su oni koji bi sutra sve ponovili. Jedan sud, pa drugi sud, potvrdili su i utvrdili genocidne namjere, svjesno učešće i organiziranje zločina. O kakvoj pravdi da govorimo? O onoj da budeš u hotelu, s laptopom, televizorom, bibliotekom, dok preživjele žrtve još nisu ekshumirale ubijene? Mi još nismo našli sve Kordićeve žrtve, a on ide na slobodu. I još ga slave. Pitao bih ih što slave. To što su ubili stotine ljudi, što je dokazano da su zločinci?' upitao se Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja žrtava Ahmića kod Viteza '16. april'.

Podsjetio je da su kao izravni počinitelji ubojstava u Ahmićima do sada osuđeni samo Drago Josipović, koji je odslužio kaznu i već je na slobodi, te Miroslav Bralo, koji će uskoro također izaći na slobodu. Naravno, nisu mogla samo dvojica ubiti 116 ljudi. Je li na Plesu ili na misama bio netko od onih koji su ubijali? Vrlo moguće.

Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća jer, reče biskup Košić: 'Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali svaki, baš svaki tko Te je susreo, svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti.'

Ako me pitate bih li ovako pisao da su se do sada čule ikakve, pa i najjednostavnije riječi kajanja i žalovanja, odgovor je – ne. Pisao bih pak o tome da je krajnje vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju, nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga one će i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar.

Pisao bih o tome da Kordić ne može biti 'spasitelj Hrvata'. Hajde da parafraziram čovjeka koji je mio biskupu Košiću, blaženog Stepinca: Kordić je odgovoran za zločin koji 'vapije nebo za pravdu'. Uostalom, nismo čuli da se, osim što je postao vjerski fanatik, dogodila ikakva bitna promjena njegove političke svijesti, jer svoju slobodu tumači kao pobjedu hrvatskog naroda i ideje tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne. A ja bih svima onima koji tu ideju smatraju dobitkom za Hrvate i ostale ljude, doviknuo: 'Sotono, ubojice!'