PRIMOŠTENSKI FINAC

Zašto su Hrvati toliko negativni?

07.06.2014 u 15:17

Bionic
Reading

Finska ima šume i Nokiu, pati od uznapredovala stanja optimizma i humora, ali nema naših cura. I nema Primošten. Finac Mikko sretno je zaglavio u gradiću u kojem se fenomen stranca veže uz miris kreme za sunčanje i vodu u ušima. A bome se navukao i na Malnarovu 'Noćnu moru'

Igramo se Mikko i ja stereotipa, općih teza i asocijacija na temu Finska vs Hrvatska i semafor pokazuje 1:0 za naše. 'Ne vidim kako bi itko mogao reći da je Finska ljepša od Hrvatske. Ne vidim neki razlog zašto bi itko posjetio Finsku, gdje je Djed Mraz jedina atrakcija. S druge strane, vi imate more, otoke, imate Slavoniju koja me, doduše, u mnogočemu podsjeća na ruralnu Finsku', navija za nas Mikko Väänänen, tridesetgodišnjak iz Helsinkija kojeg je Hrvatica uvezla u Lijepu Našu. Nije da nemamo sličnosti s visoko individualiziranim Sjevernjacima. Optimizam i humor definitivno nisu među njima, ali latentni antagonizam spram turista jest. Spominje mi Mikko, voditelj dućana za rukotvorine u blizini primoštenske crkve, onu Smojinu kako bi najbolje bilo da turisti ostanu doma, a lovu koju obično ostave u Hrvatskoj pošalju poštom. Finci, kaže, ne bi htjeli da im zemlja postane turističko odredište.

Zapravo, imaju dijametralno različit pristup uslužnom bontonu od Hrvata: 'Ovdje svi dućani i restorani zovu turiste da uđu i pogledaju što je na ponudi. Kada jednom uđete dočeka vas osoba s pitanjem može li vam kako pomoći. U Finskoj, to bi se smatralo prenapadnim. Nitko vam tamo ne prilazi.' Distanca među ljudima mjestimice poprima teatralne razmjere: 'U nekoj zgradi u Zagrebu, ljudi znaju svoje susjede. U Finskoj, naprotiv, nećeš čak ni ući u lift sa susjedom koji ga je prije tebe pozvao. Pričekat ćeš da ode i onda pozvati lift za sebe. Općenito, ljudi se manje nonšalantno pozdravljaju. Tamo te nitko neće pitati 'kako si' osim ako ga stvarno zanima. U Hrvatskoj se možeš neobavezno zapričati s bakicom u tramvaju, u Finskoj će te bakica eventualno zatući kišobranom.'


Četiri godine boravka među Hrvatima probudile su u Fincu niz prilično neuobičajenih impresija. Naši ljudi ostavili su na njega dojam poduzetnosti i inovativnosti. Snalazimo se s malo resursa, kemijamo, prilagođavamo se, pokušavamo, što u zakonodavnom smislu podrazumijeva i da zaobilazimo zakone gdje i kako možemo. Primijetio je, ništa novo, i da nam je birokracija spora i nemotivirajuća. Također, ima onaj sada već poslovični dojam da u socijalnom smislu naš narod nema pretjeranog smisla za društveni revolt kojim bi promijenio situaciju.

No, prije svega, Mikko bi, da može, promijenio sveprisutni negativni stav: 'Imate tu negativnost u glavama. Često osjećam kao da su ljudi ovdje odustali. Kao da ne postoji nada u bolju promjenu. Ne znam mogu li se saživjeti s tim.' Ne briljiramo ni na satiričkom frontu: 'U Finskoj ljudi često komuniciraju kroz sarkazam. Ovdje, posebno u početku, ljudi me nisu baš kužili. Uzimali bi me zaozbiljno. Općenito je komunikacija u Hrvatskoj ozbiljnija. Kada i jesu sarkastični, onda je tema uglavnom koliko su stvari ovdje loše.'

Ukratko i njegovim riječima, Mikki ovdje fali više optimizma, smisla za humor na svoj račun, više komedije i sposobnosti da se vidi dobro u lošim situacijama. Čega bi manje? Pa, recimo, turbofolka. I macho furke: 'Takvo nešto ne postoji u Finskoj. Ne razumijem baš tu macho kulturu ovdje. Ako si muško, onda, kao, ne bi trebao tražiti pomoć. Uvijek moraš sve znati i moći. Nema pokazivanja ranjivosti. Zanimljivo je da postoji i dosta žena koje očekuju od muškaraca takav stav. Pa im je onda normalno i obiteljsko nasilje. Kako su i same muškobanjaste i sirove, od tipova očekuju da to budu još više. Ljudima koji su sramežljivi i nježni, koji nisu agresivni i nemaju bicepse, život je ovdje prilično težak.'

Finac je došao i do zaključka da 'akademska četvrt' u Hrvatskoj traje znatno duže. Frend mu je, veli, objasnio da Hrvati imaju fluidni način planiranja. Vrijeme nema neku važnost: 'U Finskoj ako kasniš tri minute, smatra se da si zakasnio. Sada sam naučio, ali u početku sam vječno čekao nekoga.


Mikko ima kulturoloških teškoća i s hrvatskom trijadom obitelj-crkva-politika. Drži se po strani koliko je moguće, ali malo je komplicirano s obzirom na to da živi na putu do primoštenskog svetišta s kojeg, priznajemo, puca nešto istinski bogoliko – pogled. O manje bogolikim aspektima reći će ovo: 'Prva stvar na koju sam se morao prilagoditi su jake obiteljske veze. Bile su mi malo opterećujuće. U Finskoj nisu toliko čvrste. Recimo, upoznavanje roditelja svoga partnera gore je daleko formalnije. I ne viđaš ih često. Ovdje stalno prolaze kolone ljudi... krštenja, vjenčanja... Nastojim se isključiti iz svega toga. Kao što nastojim izbjegavati religiozne ljude i razgovore. Da ne bih nekoga povrijedio svojim nesvetim stavovima. Sve mi je to nekako žalosno i nazadno. Volio bih vidjeti više kritičkog razmišljanja na temu što stvarno radi Crkva.'

Politički, Finac primjećuje da ne postoji volja vlastodržaca da se obračunaju s korupcijom. Navodi primjer Konzumova tržišnog monopola: takva društvena konstelacija, gdje novac samo prelazi s jednog visokopozicioniranog vlasnika na drugog, pridonosi općem stanju beznađa. 'Ljudi ovdje više nemaju povjerenja u političare, prestaju glasati, a oni koji to još uvijek čine, ne žele nikakvu promjenu', zaključuje. Ipak, sačuvao je nekoliko komplimenata za primoštenskog gradonačelnika: 'Jedan od onih koji čine razliku. Napravio je od Primoštena prosperitetno mjesto. Lokalni političari rade donekle dobar posao.'

Naturalizirani autsajder iz Helsinkija čini se da uživa u hrvatskoj prirodi s nešto više entuzijazma nego u kulturi. S menija potonjeg ekstatično će izdvojiti Malnarovu 'Noćnu moru' i... 'ajde - dozirano slušanje klapa u ljetni suton. Plus cura, nekoliko frendova, biznis s nakitom - i Hrvatska u kakvoj želi živjeti savršeno je zaokružena.