Ministar pravosuđa Orsat Miljenić u srijedu je na sjednici Vlade od premijera Zorana Milanovića dobio zadatak da ispita kako je nastao dug od 50 milijardi kuna koji su, tvrdi premijer, zatekli u državnoj blagajni prije dvije i pol godine. S ministrom Miljenićem razgovarali smo o političkom trenutku otprilike sat vremena nakon što je dobio naputak od premijera i nekoliko sati prije ostavke šefice Porezne uprave i Linićeve pomoćnice Nade Čavlović Smiljanec. Naknadno smo mu postavili i pitanja vezana uz njezinu ostavku
Dobili ste naputak od premijera Milanovića da utvrdite zajedno s ministrima Slavkom Linićem i Rankom Ostojićem tko je odgovoran za dugove nastale prema državi. Kako mu mislite udovoljiti?
Ministarstvo pravosuđa će od Državnog odvjetništva zatražiti izvješće o kaznenim prijavama i postupcima koji se vode ili koji su odbačeni u slučajevima navodnih ignoriranja naplate državnih potraživanja. Tražit ćemo slučajeve poput ovog aktualnog slučaja iz Osijeka oko navodnog pogodovanja i zaustavljanja ovrhe jedne tvrtke zbog poreznog duga. Neću ulaziti u konkretne primjere, jer to nije naša zadaća, no napravit ćemo izvješće o pojavnosti. Treba vidjeti kada je nešto moglo biti naplaćeno i zašto to nije učinjeno. Je li to zato što je neki porezni referent to držao u ladici? Ako je držao u ladici, zašto je to radio? Zadaća koju smo dobili od premijera nije da istražujemo odgovornost, ali sa svoje strane Ministarstvo pravosuđa može zatražiti izvješće od DORH-a, što je poduzeto po prijavama navodnih nezakonitosti u sličnim slučajevima. Kada se izvješća svih ministarstava objedine, dobit ćemo cjelovitu sliku kako bi se, eventualno, ti postupci mogli ponovno vratiti u DORH na postupanje ako se otvore nove sumnje u kaznena djela ili se otkriju novi dokazi.
U fokusu je Kazneni zakon i odredba o sramoćenju zbog koje je nepravomoćno osuđena prva novinarka. Rekli ste da ćete mijenjati zakon, imate li danas jasniju viziju na koji način?
Zakon će se mijenjati u dijelu koji se tiče sramoćenja i to tako da olakšamo slobodu izražavanja, medijskog izvještavanja, znanstvenu kritiku, javnu polemiku. Istraživačko novinarstvo je izuzetno važno za demokratska društva i nećemo dozvoliti da se Kazneni zakon zloupotrebljava za njegovo gušenje. Imamo nacrt koji ćemo dati u raspravu. Odredba o sramoćenju sama po sebi nije loša, no to je sada, recimo to tako, osramoćen termin i možda ga zamijenimo iz psiholoških razloga.
Mogu li se kaznena djela protiv ugleda i časti dekriminalizirati, prebaciti u Prekršajni zakon?
To nije prihvatljivo rješenje, uostalom, ni ne poznaje ga zapadna Europa. Evo primjera: netko napravi suicid, a novinari od nekoga čuju da je motiv bio da je preminulog varala supruga i objave to. Bilo to istina ili ne, to se ne smije objavljivati. Takvi napisi utječu na cijelu obitelj, tu su posljedice za djecu… Tada ta obitelj mora imati mogućnost kazneno-pravne zaštite. Jedino kada su u pitanju javne osobe i teme iz javne sfere, tada se treba sve pisati. Zaštićena sfera kod javnih osoba može biti jedino osobni i obiteljski život, ali samo ako nisu povezani s poslom javne osobe.
Možda je doista ove podatke trebalo prikupiti ranije, možda već na početku mandata, ali Vlada se koncentrirala ponajprije na pokušaj spašavanja ekonomije. Mijenjajući zakone i donoseći propise, namjera Vlade bila je s jedne strane olakšati poduzetnicima da se ne zatvori svako poduzeće koje možda ima šansu poslovati i tako spasiti radna mjesta, a s druge strane uvesti reda, poboljšati naplatu poreza i drugih davanja. No ako postoje sumnje u zlouporabe, ako se Vladu optužuje da je u dvije godine odgovorna za nešto što se puno više godina događa – onda ćemo istražiti! Još nije nastupila zastara. Idemo vidjeti tko je odgovoran što potraživanje države prema privatniku nije naplaćeno, tko je i zašto nalagao službeniku da ne postupa? Ova vlada želi biti čista i otvorena, želi to pokazati i stvar ćemo istjerati do kraja. Za nas su svi isti, nema 'naših' ni 'njihovih', svi građani moraju biti jednaki pred zakonom.
Dokad vam je rok da prikupite sve te podatke?
Već sam poduzeo određene mjere, očekujte to u relativno kratkom roku.
Premijer je, uz vas, imenovao ministre Slavka Linića i Ranka Ostojića za isti posao. Kako se slažete s njima dvojicom?
Komuniciramo vrlo dobro i profesionalno. Rekao bih da nam je odnos odličan.
Poznato je da odnos između premijera i Linića nije kvalitetan i stekao se dojam da ne komuniciraju, osim kada baš moraju. Kako vi gledate na tu situaciju?
O odnosu druge dvije osobe ne mogu govoriti, to morate pitati njih. Kao Vlada dobro funkcioniramo i razmjenjujemo mišljenja, utvrđujemo zajedničke politike, razgovaramo sve više i to je važno. Međutim, na tom planu ima još prostora za napredak. Jedna od osnovnih stvari kod svakog uspješnog tima je puno razgovora i razmjene iskustava i mišljenja.
Spomenuli ste slučaj stopiranja ovrhe tvrtke iz Osijeka. Zbog njega je pod istragom Nada Čavlović Smiljanec koja je prije dva dana podnijela ostavku na mjesto šefice Porezne uprave i pomoćnice ministra financija usprkos tomu što je imala podršku i premijera i ministra da nastavi svoj posao. Rekla je da nije mogla izdržati ‘opstrukcije iz Ministarstva financija’, kako to komentirate?
Opet vam moram odgovoriti jednako. U tuđe odnose neću ulaziti niti ću ih komentirati.
Prije nego što je dala ostavku, postavljalo se pitanje može li pod istragom dobro obavljati svoju dužnost i smiju li ju premijer i ministar podržavati usprkos povećalu USKOK-a. Kakva se poruka šalje građanima kada vlast podržava dužnosnika pod istragom?
Tu se radilo prvenstveno o ministrovoj procjeni, a svi ministri odgovaraju za svoje suradnike. Što može onesposobiti, primjerice, pomoćnika ministra u njegovom radu? Kaznena prijava? Otvorena istraga? Pravomoćna optužnica? Kad je riječ o presudi za kazneno djelo, o tome nemamo što govoriti, ali za ove druge razine koje sam spomenuo treba uzeti u obzir i presumpciju nevinosti, treba vidjeti i koje je kazneno djelo u pitanju i o kojim je okolnostima riječ. Teško je naći balans, nije to problem samo u Hrvatskoj, jer nema jednostavne formule za procijeniti svaki konkretni slučaj.
Bilo je nekoliko slučajeva u mandatu ove vlade kada se moralo balansirati (Mirela Holy, Radimir Čačić, Veljko Ostojić, Branko Šegon, Marina Lovrić Merzel…), jeste li zadovoljni kako ste izbalansirali?
Slučajevi koje ste spomenuli ne mogu se podvoditi pod zajednički nazivnik. Različiti su, međutim, zadovoljan sam. Nekad je teško procjenjivati ako nema dovoljno spoznaja o okolnostima.
Vi ste jedan od dvojice nestranačkih ministara, jeste li zbog toga slobodniji ili su vam ruke nekada više vezane?
Nestranački sam ministar, ali sam po pogledima na svijet i stavovima blizak SDP-u. Kao i svaki ministar provodim program Vlade i u tome sam ravnopravan svojim kolegama.
Jeste li bili u težoj poziciji kao nestranački ministar kada je bio aktualan ‘lex Perković’ zbog kojeg je oporba kritizirala SDP da štiti bivše pripadnike UDBA-e?
Nikada nitko u Vladi nije htio štititi bilo koga, a najmanje bivše udbaše. U zakon smo postavili rok za koji smo, prema tad važećem prijevodu jedne europske okvirne odluke i praksama drugih zemalja, mislili da ga imamo pravo postaviti. Ali se ispostavilo da ne možemo. Premijer je još prije stupanja na snagu tog zakona rekao – ako smo pogriješili, promijenit ćemo zakon. I tako smo učinili.
Jeste li imali zbog te pogreške problema s premijerom?
Ne, zato što sam od početka rekao o čemu se radi, definirao stavove i predložio rješenje. I dalje ne mogu shvatiti zašto je Hrvatska bila izložena tolikom pritisku od strane Europske komisije zbog nečega što je nekim drugim zemljama Komisija tolerirala i po desetak godina. Tu odredbu smo stavili jer smo našli da postoji u nekim drugim zemljama, jer je to predložila struka da se izbjegne zatrpavanje sudova uhidbenim nalozima i jer je iz tad važećeg prijevoda okvirne odluke proizlazilo da smijemo. Na kraju je postignut kompromis i zakon je stupio na snagu 1. siječnja ove godine umjesto 1. srpnja prošle godine.
Izvršnoj vlasti zakoni su vrlo jasni, jer ih ona predlaže. I većina pravnih teoretičara s tim se tumačenjem slaže, a koliko mi je poznato, takva praksa prevladava u velikoj većini članica EU.
Kako je moguće da se samo kod nas dogodilo to drukčije tumačenje zakona na sudovima?
Sud ima pravo tumačiti zakone, to kao društvo moramo prihvatiti, slagali se ili ne. Ukoliko takva tumačenja odskaču od namjere zakona, onda je moguće promijeniti zakon ili ići na autentično tumačenje, što je i Ustavni sud potvrdio kao ustavno dopušteno sredstvo. Dok se postupalo u konkretnim predmetima i dok se ne iskristalizira sudska praksa, nismo željeli intervenirati. No prije ili kasnije vjerojatno će biti potrebna zakonska inicijativa, ali treba najprije vidjeti kako će se razvijati praksa i odmaknuti se od konkretnih predmeta. Treba izgraditi povjerenje u sud, slagali se s njime ili ne. Vlada je sudsku odluku u cijelosti ispoštovala i tako će biti i ubuduće.
