KOMENTAR DRAGE PILSELA

Papa Franjo mogao bi ispasti slab Hrvat

21.04.2014 u 13:05

Bionic
Reading

Drago Pilsel, katolik, teolog, borac za ljudska prava, oblikovan u argentinskom društvu, ali i gorljiv u potrazi za svojim hrvatskim identitetom, za tportal piše o tome zašto voli Uskrs više od Božića te se tako razlikuje od većine Hrvata koji ipak više vole 'božićevati'. Pilsel u obrazlaganju važnosti Uskrsa ima i značajnu pomoć - u liku i djelu pape Franje. Pa se ujedno i pita: budući da papa Franjo jako voli Uskrs, bi li on ispao – slab Hrvat?

Hrvati, reklo bi se, a i znamo to iz mnogih manifestacija pučke religioznosti ili iz odličnih intervjua i analiza iz pera duhovnih velikana i teoloških autoriteta kao što je fra Bonaventura Duda, više vole Božić nego Uskrs. Kao promatrač koji to gleda malo sa strane, kao pridošlica koji se već četvrt stoljeća neuspješno pokušava 'prilagoditi', jer nikako da moj hrvatski identitet nadvlada onaj kojim sam oblikovan kao pripadnik argentinskog društva, a osobito kao aktivni član Katoličke crkve u Argentini, ipak mislim da je Hrvatima puno draže 'božićevati' nego, recimo, hodati pod križem, bdjeti pred Isusovim grobom u župnim crkvama ili bojati jaja koja će se danas jesti s lukom i šunkom.

Kako sam, već rekoh, oblikovan kao Argentinac, kakav takav (nije, naime, sve vrijeme provedeno među Hrvatima u Patagoniji i u Buenos Airesu uspjelo nadjačati iskustva vjere koja sam stekao među argentinskim katolicima), neka odmah bude jasno da prihvaćam kritike kako je ovo u potpunosti subjektivan tekst. Ne samo zato što je riječ o komentaru u kojem iznosim vrijednosne sudove, već u prvom redu zbog toga što ću, kao obrazovani teolog, pokušati pojasniti zašto je meni važniji Uskrs, zašto ga volim i zašto mislim da bi se u ovoj tužnoj dolini suza, u što se pretvorila hrvatska svakodnevica, svi kršćani, ne samo katolici (nekatolicima zapravo to ide lakše) trebali pokazati pismenijima u svojoj vjeri – ne samo u smislu informiranosti o vjeri, nego i u kontekstu vjerskog znanja.

Eh, budući da se nekako nalazim u manjini, u pomoć ću pozvati jednog znamenitog sunarodnjaka koji trenutačno obnaša važnu funkciju - papinsku. Isusovac Jorge Mario Bergoglio - koji je 1986. kao rektor teološkog fakulteta imao mladog studenta, ovdje potpisanog novinara koji se žarko zanimao za njegova imenjaka Jorgea Luisa Borgesa, pisca za čije je djelo prof. Bergoglio, budući papa, bio stručan - kazao nam je da se često zaboravlja da je i tradicija građena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale kroz povijest. U interpretaciji tih povijesnih mnijenja Borges je bio majstor. I Jorge pisac i Jorge profesor složili su se da, ako su iskreni i ponizni u svojim unutarnjim traženjima istine te nastoje održati intelektualni integritet, kršćani odmah bivaju razapeti proturječnostima vjere unutar koje žive i rade.

Svakako želim ukazati na preveliku proturječnost koja nas muči, a koju trebamo znati savladati kako bismo postali pismeniji u vjeri i zreliji u nošenju s gorkom stvarnošću: mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!

Pojasnit ću. Isus dostiže potpuno poniženje 'smrću na križu'. Riječ je o najgoroj smrti, rezerviranoj za robove i zločince. Isusa se smatralo prorokom, ali umire kao zločinac. Gledajući Isusa u njegovoj muci, vidimo kao u nekom zrcalu patnje čovječanstva i nalazimo Božji odgovor na misterij zla, boli i smrti. Toliko nas puta obuzme užas zbog zla i boli koji nas okružuju pa se pitamo: 'Zašto Bog to dopušta?' Duboko nas pogađaju patnja i smrt, osobito nevinih! Međutim, evo proturječnosti: kada se sve čini izgubljenim, kada ne ostaje više nitko, tada nastupa Bog snagom uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, kaže papa Bergoglio, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada.

Trenutak u kojem se sve čini izgubljenim, trenutak boli u kojem osobe osjećaju potrebu sići s križa, a u takvom se trenutku mnogi oko nas nalaze jer se situacija čini bezizlaznom, to je trenutak najbliži uskrsnuću. Noć je najtamnija upravo prije svitanja, prije nego što se probije svjetlo. U času najveće tame Bog intervenira i uskrisuje.

Nije nam moguće, to neće nikada moći napraviti ni jedan čovjek, sagledati žarište sinteze, jer je ono u Kristu. Dominikanac Frano Prcela ovih dana upozorio me na još jedan prevažan teološki detalj.

Bog je, već prije nego što se dogodila nepravda, poduzeo inicijativu pomirenja. Dakle, suprotno našoj ljudskoj logici, koja kaže da tek nakon nanesene nepravde može uslijediti naša pomiriteljska spremnost, Bog u svojoj logici praštanja i pomirenja ne slijedi grijeh, takoreći ne čeka grijeh, nego Bog naprotiv sa svojom pomiriteljskom spremnošću uvijek prethodi grijehu.

Božja logika nas ljude uvijek iritira i uznemiruje, nemoguće ju je razumjeti i preostaje nam, čini se, jedino vjerovati. Jer kako razumjeti da nam je Bog davno oprostio našu krivicu, još prije negoli smo postali grješnima? Odnosno, kako shvatiti da nam je Bog oprostio naše grijehe prije negoli smo priznali naše grijehe te da se s nama pomirio prije negoli smo uopće išta znali o potrebi pomirenja?!

Isus, koji je izabrao prijeći put poniženja, put kojim mnogi u nas idu, poziva nas slijediti ga na istom njegovom putu patnje. Kada u nekim životnim trenucima ne nalazimo nikakav izlaz iz svojih teškoća, kada tonemo u najgušću tamu, to je trenutak našeg poniženja i potpunog oplijenjenja, čas u kojem osjećamo da smo krhki i grešnici. Upravo tada, u tome trenutku, ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus.

Osobno se pokušavam držati te spoznaje, koja mi je duboko usađena u Argentini, među isusovcima koji su me podučavali i među franjevcima kojima sam pripadao. I zato volim Uskrs. Slaveći Kristovo uskrsnuće, kršćani ne spominju samo jedan čudesni događaj iz prošlosti. Uskrsnuće Kristovo početak je obnovljenog čovječanstva. To je događaj koji traje u vremenu i prostoru. Zato želim istaknuti dio Pavlove poslanice Rimljanima, koji kaže: 'Ako smo, doista, s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću... Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime' (Rim 6,3-11).

Našalio sam se u naslovu jer bi Papi trebalo biti moguće biti i dobrim Hrvatom ako Hrvat kršćanin jest. Pod pretpostavkom, naravno, da će Hrvati odlučiti da neće i da ne smiju prikrivati ili potonuti pod teretom navodnoga neuspjeha, već će se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus.