Većina Velolučana, kada ih se pita kako oni vide 'aferu Šegon' kažu da je Branko Šegon čovjek koji je za njihovo mjesto napravio 'velike stvari'. Mnogi su mišljenja da je on kolateralna šteta političkih obračuna na visokom nivou, odnosno pokušaja da se poljulja Linićev položaj.
Svi se pritom slažu da pravosudne institucije i nadležna tijela moraju obaviti svoj posao i istražiti je li Šegon kršio zakon, jer bi pred njim svi trebali biti isti, ali smatraju da treba čuti i onaj 'pozitivni dio priče' o bivšem pomoćniku ministra financija. A on se, kažu, u hrvatskoj medijskoj javnosti vrlo rijetko čuje, piše DW
Da bi se shvatilo zašto su neki Velolučani mišljenja da bi Šegonu 'trebalo podignuti spomenik' treba poznavati priču o Veloj Luci i otići malo dalje od trenutka kada se u njoj pojavio Branko Šegon sa svojom obitelji i investicijama u lokalni turizam. Velu Luku većina Hrvata poznaje prije svega iz ljubavne pjesme lakih nota koja se rado pjeva po veselicama i činjenici da je ona rodno mjesto Olivera Dragojevića.
Otočić Ošjak koji se nazire u daljini je zaštitni znak Vele Luke, ovih dana je centru medijske pozornosti jedan drugi zaštitni znak tog mjesta - hotel Korkyra.
S preko 4.000 stanovnika, ovaj gradić ima svoj život i izvan turističke sezone. Njegovo prokletstvo, ali i blagoslov je činjenica da se nikada nije mogao odlučiti želi li biti turističko ili industrijsko mjesto - a jedno s drugim teško ide.
U doba komunizma je taj hibridni koncept još i funkcionirao: u centar za rehabilitaciju 'Kalos' dolazili su finski umirovljenici, u hostele koji su se tada zvali 'odmarališta' mladi iz bivše Jugoslavije i Njemačke, a brodogradilište 'Greben' zapošljavalo je više od 400 ljudi i gradilo velike i male brodove. U špici sezone se čovjek rivom morao probijati kroz masu ljudi, a turiste koji su trajektom dolazili u Velu Luku pozdravljale su na ulazu u mjesto tvornica ribljih konzervi i ambalaže.
Domovinski rat je Veloj Luci donio istu sudbinu kao i drugim mjestima na hrvatskim otocima. No, ni nakon rata se Vela Luka nije mogla odlučiti želi li biti industrijsko ili turističko mjesto - a zapravo više nije mogla biti ni jedno niti drugo. Hotele je trebalo obnoviti, modernizirati i preusmjeriti na drukčiju vrstu turizma, tvornice su se zatvorile, a 'Greben' je, poput većine hrvatskih brodogradilišta, bio i - ostao - na izdisaju.
Vela Luka je, umjesto da živne kao Hvar, Korčula ili Vis, godinama tapkala na mjestu, štoviše, nazadovala. U samom centru mjesta je nekada fini hotel 'Korkyra' zjapio godinama kao vječna 'bauštela' i umjesto turista udomljavao štakore i lokalne narkomane bolno podsjećajući na apatiju velolučkog turizma.
Nekada popularno gradsko kupalište pretvorilo se u sivu i praznu betonsku ruinu. Besperspektivnost i čemer su u Velu Luku donijeli i problem droge koji je svojedobno kulminirao uhićenjem lokalnog narko-bossa - tada se ovo mjesto zadnji put našlo u žarištu medijskog interesa.
A onda se negdje sredinom prošlog desetljeća u Veloj Luci pojavila obitelj Šegon. I to, štono bi se reklo, na mala vrata. Šegonovi, povezani s Velom Lukom preko supruge Branka Šegona koja potječe iz ovog korčulanskog mjesta, izgradili su apartman-hotel 'Vala', uzeli kafić 'Cesaricu' koju Velolučani zovu svojim 'dnevnim boravkom', a onda kupili i tvrtku 'Sun Corporation' koja je bila u posjedu hotela 'Korkyre' i koncesije na izletište Proizd, otočić na ulazu u velolučku uvalu koji je prije nekoliko godina izabran za plažu godine na Jadranu.
'Korkyra' je od mjesnog rugla postala hotel sa četiri zvjezdice, najbolji na otoku, jedini u mjestu koji je otvoren čitave godine i koji zapošljava 30-ak ljudi čitave godine, a zahvaljujući Šegonovima je i gradsko kupalište, za koje su dobili koncesiju od općine, zasjalo u novom sjaju.
Aktualni velolučki načelnik, SDP-ovac Tonko Gugić kaže: 'Mene ne zanima kako su Šegonovi zaradili svoj prvi milijun. Ja sam osobno od 90-ih godina bio protiv neoliberalizma koji je zavladao Hrvatskom, ali to je ono što su Hrvati htjeli, to su pravila igre i mi smo ih prihvatili. U tom smislu me ne zanima ni odakle Šegonu kapital koji ulaže u mjesto. Mogao bi to biti bijelac, crnac, Hrvat, Srbin, Šegon ili netko drugi, meni je važno da on bude korektan, a Šegon je to uvijek bio'.
Drago mu je, kaže, osobno, da je to baš Šegon jer on nije u Veloj Luci samo istresao novac, već su njegovi sinovi došli u Velu Luku da bi tamo živjeli i postali Velolučani. Sve projekte koje su Šegonovi realizirali u Veloj Luci učinili su to fer, korektno i s respektom prema mjestu, prirodi i okruženju, kaže načelnik Vele Luke. Kaže kako se po medijima povlače i krive informacije.
'Po novinama se tako boravišna naknada spominje kao dug Šegonove tvrtke općini, a oni su jedini tu naknadu za prošlu godinu u potpunosti platili', kaže Gugić koji ima samo riječi hvale za Šegona kao investitora u Veloj Luci. Šegon je, smatra velolučki načelnik, imao viziju napretka mjesta koja se poklapala s vizijom aktualne lokalne vlasti - Korkyra, kupalište, pa onda u skoroj budućnosti i marina koja bi donijela nova radna mjesta i perspektivu jednom otočkom mjestu koje je do sada nije imalo.
Gotovo iste stvari će reći i bivši načelnik Vele Luke, HDZ-ovac Boris Žuvela, koji je bio prvi čovjek mjesne vlasti od 2009. do 2013. - u razdoblju kada su Šegonovi širili svoje investicije u ovom korčulanskom mjestu. 'Šegon je bio jedini i pravi ozbiljan investitor u Veloj Luci', kaže Žuvela i naglašava kako je uvijek odlično surađivao s ovom obitelji.
Ali sveukupno gledajući stječe se dojam da je afera koja ga je stajala visokog položaja u samoj Veloj Luci povećala simpatije prema Branku Šegonu i njegovoj obitelji. Kao da su u zbrajanju i oduzmanju njihovih investicija Velolučani shvatili što je on značio za njihovo mjesto - i što bi za njega moglo značiti kada bi se povukao.
Tako će i lokalni bravar reći da je on 'na njegovoj strani' iako je svjestan da 'njemu sve te kredite ne bi bili dali', baš kao i švicarski umirovljenik koji se nastanio u Veloj Luci i inače vrlo kritično gleda na gospodarski kriminal u Hrvatskoj. Vlasnik privatne tvornice namještaja iz unutrašnjosti zemlje Borislav Tadić, koji je Velu Luku izabrao kao svoj drugi dom, smatra da bi se Velolučani trebali organizirati i na neki način iskazati solidarnost Šegonu.
I Velolučani su, kao i velika većina Hrvata ogorčeni, ozlojeđeni i zasićeni korupcijskim aferama koje izlaze na vidjelo kao gljive poslije kiše i željni da se zemlja očisti od gospodarskog kriminala, ali većina vjeruje da Šegon nije pravo mjesto za 'treniranje strogoće'. Sigurno i zato jer se Šegon mnogima učinio kao tračak svjetla na kraju dugog mračnog tunela otočke besperspektivnosti i što žele vjerovati da su investicije u Velu Luku 'čiste'. A i oni koji ne vjeruju u to i koji su mišljenja da su iza 'slučaja Šegon' mutna posla pomislit će, ako ne i glasno reći, kao poduzetnik s početka našeg teksta: 'Bilo bi bolje da se sve ovo dogodilo malo kasnije, pa da je Vela Luka dobila još i marinu.'
