Hrvatska KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Zakon o umjetnoj oplodnji udar je na sve nas

Protestirati protiv Zakona o umjetnoj oplodnji i izraziti javnu podršku neplodnima znači boriti se protiv ograničavanja bilo čijih sloboda. Ako su građani uvjereni da će ova Vlada stati na tome da zaviruje samo u poneke spavaće sobe i ograničava slobodu samo određenih manjina – jako se varaju. Vlade ovog tipa imaju nezgodnu sklonost da idu dalje: danas su na redu oni neplodni, sutra oni plodni

Među brojnim tekstovima oko novog Zakona o umjetnoj oplodnji pojavio se i zanimljiv napis Živka Kustića, svećenika i kolumnista Jutarnjeg lista. U tekstu 'Izmišljena bolest' (Jutarnji list, 20. srpnja) kritizira državu koja 'odlučuje što je dobro a što je zlo – kao da je država Bog' i naglašava da se u javnosti nameće mišljenje kako svaka žena mora biti plodna jer je neplodnost bolest. Kustić drži da majčinstvo nije samo biološko i da neplodne žene i žene bez djece mogu naći načina da izraze ljubav i čine dobro. Ukratko, neplodnost je po njemu izmišljena bolest.

Slavenka Drakulić

Cijenjena hrvatska književnica i publicistkinja redovito objavljuje komentare u svjetski uglednim listovima poput The Guardiana, The Nationa, La Stampe, Frankfurter Allgemeine Zeitunga ili Dagens Nyhetera. Ovo joj je prva kolumna na tportalu.

Posebno je zanimljivo što Kustić uopće ne spominje neplodnost muškaraca – baš kao da niti ne postoji. Ili kao da neplodnost muškarca, a ne žene, nije često uzrok zbog kojeg se par odlučuje na umjetnu oplodnju.

Još su zanimljiviji zaključci koje tekst implicira. Na prvi pogled tekst je napisan u obranu neplodnih žena. Ali ako se složimo da je neplodnost izmišljena bolest, ne treba je niti liječiti! U tom slučaju Zakon o umjetnoj oplodnji nije nam niti potreban. Čovjek ne treba intervenirati u Božje djelo, ni plodno (žena koja bi željela pobaciti) ni neplodno (koja bi željela zanijeti umjetnom oplodnjom).

Don Živko Kustić ima, naravno, pravo pisati ovakve tekstove i odašiljati poruke u skladu sa svojim uvjerenjem i crkvenom dogmom. Ovaj tekst je samo jedan primjer kako on to radi. Jednako tako, Katolička crkva ima pravo propovijedati svoje vrijednosti i svoj moral. Vlada jedne sekularne države isto tako može – ali ne bi trebala – prilagođavati svoje zakone Crkvi, a Hrvatska upravo to čini. Zakon o umjetnoj oplodnji (ustvari, bolje bi bilo nazvati ga Zakonom protiv umjetne oplodnje), napisan upravo pod utjecajem vrijednosti Katoličke crkve o svetosti života, očito zadire u individualne slobode i ravnopravnost građana. U kojoj mjeri, o tome će, nadajmo se, odlučiti Ustavni sud.

Vlada, dakle, može izglasati ovaj ili onaj zakon, ali, za razliku od Crkve, taj zakon ne može biti Sveto pismo. Postoje institucije poput Ustavnog suda, ali postoje i građani koji imaju pravo izraziti svoje nezadovoljstvo nekim zakonom. Upravo je zato cijeli slučaj novog zakona zanimljiv kao još jedan pokazatelj stanja demokracije u ovoj državi. Kad desničarska klerikalna vlast izglasa ovakav zakon, onda njegovo osporavanje nije dužnost samo parlamentarne opozicije, nego i cijele napredne javnosti.

Nije dovoljno da se kritika Zakona tematizira samo u medijima i da se pred Saborom pojavi samo udruga Roda. Postoji cijeli niz legalnih načina i mjera kojima bi građani mogli i morali izraziti protest, odnosno podršku. Upravo u tome i jest problem, što građani izražavaju svoj revolt individualno, ali ne pokazuju znakove da bi protiv ovog ili bilo kojeg drugog zakona, pa i Vlade koja ga je izglasala, protestirali na organiziran način. Ili ga barem ne pokazuju u dovoljnoj mjeri. Možda će na idućim izborima kazniti Vladu i zbog ovog Zakona. Možda, ali to nipošto nije dovoljno...

SUDBINA JE U RUKAMA GRAĐANA

Naravno, ovaj se zakon tiče relativno malog broja ljudi. Tako dolazimo do ključne činjenice da većina misli kako ne mora napraviti baš ništa, jer ih se problem neplodnosti naprosto ne tiče. Ostaju pasivni i ne žele se solidarizirati s manjinom koja je njime pogođena. Međutim, nije stvar u broju ljudi kojih se problem tiče, nego u principu: ako zakon dovodi građane u neravnopravan položaj, ako zadire u njihovu intimu i slobodu izbora, onda se on tiče baš svakog pojedinca. Jer već sutradan, kad se bude izglasavao neki drugi zakon o nekoj drugoj manjini, moglo bi biti prekasno za protest ili bilo kakvu drugu akciju. Naprimjer, iza restrikcija koje nameće Zakon o umjetnoj oplodnji kao da se već naziru obrisi zakona koji će ženama propisivati pod kojim će uvjetima i hoće li uopće smjeti pobaciti. I koliko god mediji dizali glas protiv ovoga Zakona, zajedno s onima kojih se to direktno tiče, neće postići puno dok se ne angažiraju oni koji su uvjereni da ih se ovaj Zakon uopće ne tiče.

Bolno je i teško učiti se demokraciji, uvidjeti da sudbina nije u rukama Boga niti vlade, već samih građana. Demokratski poredak daje šansu informiranim (zato je važna uloga medija), osviještenim i organiziranim građanima da svim legalnim sredstvima i načinima zahtijevaju promjenu uvjeta svoga života, pa tako i ovog Zakona, bez obzira na broj ljudi na čiji život on direktno utječe. Zato protestirati protiv ovog Zakona i izraziti javnu podršku neplodnima (ženama, muškarcima, heteroseksualnim i homoseksualnim parovima) znači boriti se protiv ograničavanja bilo čijih sloboda. Pa ako su građani uvjereni da će ova Vlada stati na tome da zaviruje samo u poneke spavaće sobe i ograničava slobodu samo određenih manjina – jako se varaju. Vlade ovog tipa imaju nezgodnu sklonost da idu dalje: danas su na redu oni neplodni, sutra oni plodni. Ili možda oni koji nemaju plave oči?

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još